Misli od života

Uz jedan mimohod: Voli me! Voli me više od ičega na svijetu

Kao kap što pada na početku pljuska. Zateklo me to. Svugdje cijevi. Maslinaste boje i uniforme stupaju, uzdignuta čela, u slavu umišljene veličine i snage. Naše ili tuđe, svejedno.

Kao da je počeo pljusak nakon što se dugo mračilo. Prolaze gradom u koloni, poredani u linijama, beskrajne glave bez imena.

Govore da u ljudima spava zvijer, žedna i željna krvi, što ne zna da ljubi, čak i kad ubija i mre. Da je bolje skriti se pod skutima snage i udivljeno gledati paradu. Sjaj oružja za čast i slavu. Našu ili njihovu, svejedno.

Ali slutim, opako je sniti i u oružju sretan biti, uperiti cijevi u daljinu i misliti da metak nema cilja. Da onaj naš, ne traži žrtve, mesa, kostiju i krvi.

Dok prolaze cijevi i beskrajne uniforme, sanjam onaj naš metak. Kome je dodijeljen, kojem to neprijatelju, koju će majku zaviti u crno. Čije sinove i kćeri.

I zato ja stupam u vašoj koloni. Trčim međ topovima, okrećem glavu i vičem bez glasa, svima, svima u koloni, jer znam da me čuju.

Voli me! Voli me više od ičega na svijetu, voli me kao nikada prije, kao da nema sutra.

Voli me kao da nismo sami i nikada to više nećemo biti.

Voli me, kao metak što putuje svijetom da se vrati i zagrli me.

Voli me!

Jer hoću da ljubim i kad ubijam i mrem.

Kad ćutim da je kraj i nema više.

Voli me!

U slutnji tuge, nikada više.

Voli me!

I ja ću voljeti tebe.

Radost stvaranja i putovanja

Postoji najmanje jedan razlog zbog kojeg se umjetna inteligencija ne bi trebala baviti kreativnom umjetnosti. Zbog radosti stvaranja. Koju ne osjeća. I putovanja svojim mogućnostima koje razvijaš stvarajući, ne imitirajući pritom nikoga i ništa.

Još od kada je objavljeno da je zaživio jedan poseban projekt, a bilo je to prije nekoliko godina, projekt u kojem je umjetna inteligencija skladala pjesme za novi album Oasisa i prigodno ga objavilia AIsis, osjetio sam da je u tome nešto pogrešno. Osjetio, onako inutitivno, ali tada nisam znao o čemu se točno radi. Pjesme nisam slušao, ne samo zbog način njihova stvaranje, nisu mi Oasis nikada ni bili pretjerano dragi, već mi naprosto nije probudilo ni malo znatiželje. A onda su neki kritičari napisali da ima tu i dobrih stvari, pa nije to ni loš album, kad već pravog Oasisa nema.

To dolazimo do važne lekcije koju nam daje umjetna inteligencija. Sasvim neobično, ali ona nam poručuje da se sve ipak ne može kupiti ni mjeriti novcem. Svatko tko je ikada pokušao, pa makar i ne pretjerano uspješno, napisati tekst, pjesmu, knjigu, nacrtati sliku, izraditi skulpturu ili makar šalicu, svatko tko je ikada uzeo neki instrument u ruke i skladao barem poneki intuitivni ton, zna kakav je ushit radosti skriven u događanju kreativnosti, u onom trenutku kada maglovita, možda i podsvjesna ideja, izađe i zaživi, pojavi se u našim čulima i ispuni ih radosti.

Može to biti i vrijedno umjetničko djelo. Ili sasvim neuspjelo. Svejedno. Stvaramo i zbog radosti, i u tom, možda i prekratkom trenutku, jedino zbog radosti. Poslije će možda doći i misao; “a koliko to vrijedi?”. I tada neće svatko znati i osjetiti da su čak i najveća umjetnička djela, književni, likovni ili glazbeni klasici, najviše vrijedili u tom prvom trenutku, toj prvoj radosti, čak i onda kad je netko, a rijetko je to bio umjetnik i krator, na tome zgrnuo milijune. U tome se krije produhovljena ljudska potreba da prebire po žicama, miješa boje, oblikuje glinu, slaže stihove i putuje maštom i intuicijom osjećajući kako, barem na tren, dodiruje božansku ljubav i inspiraciju. A to nema cijene, korijen ljepote života krije se u nama i našoj radosti.

Tko je ikada osjetio takav ushit znati će da je ljudsko djelovanje, iskreno i strasno, ujedno i najljepši način putovanja. Učenja isto. Kao kad beba pokušava osoviti se na noge i učiniti svoj prvi korak, tako je i svaki umjetnik nekada, po prvi put, zatražio svoju božju iskru u izražavanju, stvarajući pritom svoje prvo djelo. I bili smo svi, morali smo biti, pomalo nesigurni, nespretni i zbunjeni, nedovoljno dobri da izrazimo tu nutarnju kreaciju, ali svejedno osjećajući radost zbog koje nećemo odustati. Pa što da je bio tada na raspolaganju program, koji bi sam to uradio po narudžbi. Umjetna inteligencija. Što bi ostalo od radosti? Još gore, bismo li naučili bolje prebirati po žicama, slikati ili pisati. Svijet je pun velikih umjetnika, gotovo svima to je zajedničko, čija su prva djela bila slabija od onoga što će uslijediti kasnije s više iskustva i zrelosti. Jer su stvarajući rasli, vodeći se radosti, sve dok nisu izrodili djela kojima se i danas divimo. Veliki umjetnici, naravno, utjecali su jedni na druge, ponekad čak i kroz natjecanje, a sve to umjetna inteligencija ne može dati, jer umije osmisliti djelo samo na temelju onoga što je netko već stvorio, tražeći svoj put kroz milijune i milijune računskih operacija i simulacija, pritom nudeći onaj ishod kojeg će netko već naručiti.

Kao kakav paket, u celofanu, plaćen i isporučen.

Stvaramo zbog radosti stvaranja. Iako se to može imitirati, ne može se kupiti. Ta je lekcija umjetne inteligencije vrijedna, to podsjećanje ima svrhu. Zato i plješćemo živim umjetnicima dok izvode svoja djela, pa čak i tuđa, jer dijelimo ushit kreacijom, ujedno dijelimo i uživanje u djelu i izvođenju istog. Pa čovjek i ne mora biti veliki umjetnik da bi u umjetnosti uživao i osjećao trnce. Zato u budućnosti i trebaju biti posebno vrijedna sva djela stvorena ljudskom rukom, pameti, intuicijom, znanjem i dušom. Kao i ovaj tekst uostalom. Kakav god bio, pisan je u strasti, optimizmu i ushitu kreativnosti i te osjećaje ništa neće izmijeniti, taman i da ga nitko, nikada ne pročita i nitko nikada ne plati ni jednog jedinog centa za njega. I u tome ništa nije umjetno, već ljudski, zaigrano i predodređeno vječnosti. U putovanju i ljepoti življenja. I radosti stvaranja.

Slijepa li si

Kad se sjetim Bangladeša,
Kalkute i Marakeša,
Na oko mi suza krene,
sjete li se tamo mene

Vidjeh tamo ljudi rade,
malo traže, malo grabe,
doveli ih odmah k nama
priko mora, okeana

Radna snago, jeftina si,
dobro došla nama, ti si,
Himalaja, Velebit nam spaja
Katmanduuu, srce rosno,
Moja nova Herceg-Bosno,
Oj Manilo, moja vilo
Jeftina si…

Od Delhija do Bombaya,
uskršnja su ista jaja,
Lijepa li je Brahmaputra,
ali tanko maže kruha

Indijo i Bangladešu,
Filipinska, Nepal braćo,
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima

Radna snago, jeftina si,
dobro došla nama, ti si,
Himalaja, Velebit nam spaja
Katmanduuu, srce rosno,
Moja nova Herceg-Bosno,
Oj Manilo, moja vilo
Slijepa li si…
Slijepa li si…

Smeđi brate, isti smo si,
Pošteni, a siromasi,
Tvoja sudba,
nekad bješe moja

Pohlepa je ljudska tuga,
Ljubi ljude preko puta,
Selimo se, dom je sjena
Iščupani iz korijena

Roblje drago, srce moje,
Jedna duša, a nas dvoje,
Himalaja, Velebit nam spaja
Katmanduuu, dome moj,
Zar su ljudi samo broj,
Oj lihvari, prokleto vam bilo,
Slijepa li si…
Slijepa li si…

U Gazi plamti srce i tinja iskra mira

Iako se u Gazi događa strašan zločin ne treba nipošto gajiti mržnju prema Židovima kao narodu. Jer, većina njih nije nimalo kriva za strahotu koja se događa u Gazi.

Postoji davni i čudovišni plan da se ljudska muka veže uz jedan narod, da ga se goni ili da on bude taj koji mrzi, progoni i masakrira bližnjeg svog. I ta krvava i bolna povijest Židova nije slučajna, već upravo suprotno, ona je svjedočanstvo kako svima koji potiču sukobe i ratove, okrutnost prema slabijem, od holokausta do danas, u nacističkim logorima smrti ili Gazi, ne treba vjerovati niti nasjedati na prozirnost njihovih krvavih trikova. Ako mislite da nije moguće biti na strani Židova i za pravdu u Gazi, varate se. To je jedini ispravni put. Jer, zločin, kad se čini treba imati ime i prezime, za onoga tko ga čini. Ne treba pritom dvojiti da Izraelom vladaju zli ili korumpirani ili karijerni pragmatici, ali tako nije samo sa Izraelom, već i sa ostalim državama, pa stoga u valu vlada, premijera i predsjednika koji ovih dana sve masovnije najavljuju priznanje Palestine, valja zapitati se – a koja je i kolika njihova odgovornost u tome što se uopće dozvolilo, štoviše i poticalo, da do krvoprolića u Gazi dođe, kao i na mnogim drugim mjestima na Bliskom istoku i diljem svijeta.

I ne samo to. Ako je naoružani i militantni Izrael činjenica, koja je nastajala i gradila se desetljećima, onda je apsolutno racionalno zaključiti kako ni to nije nimalo slučajno i kako politika onoga što se kolokvijalno naziva Zapadom, ima direktnu i vrlo jasnu odgovornost za ono što se, od ruke onih što danas vladaju Izraelom, događa u Gazi. Taj pokolj, glad i smrt nosi pečat najmoćnijih svjetskih država, čiji se čelnici u zadnje vrijeme sve češće usuđuju i javno stati u zaštitu Palestinaca u Gazi i obećati im priznanje državnosti, kao da to nekim automatizmom, podrazumjeva kako će istog trena pokolj prestati. Štoviše, najmoćniji među njima, a to je vladajuća kasta pod američkim i britanskim obilježjima, istovremeno i sasvim praktično podržava izraelske zločine dok ih javno kori i zgraža se nad njima.

Između ostalog, to ne govori samo o prljavoj i užasavajuće okrutnoj i podmukloj politici, ne govori samo o pomanjkanju morala i empatije, već svjedoči o tome zašto vlastite emocije suosjećanja zbog masakra u Gazi, nipošto ne treba poistovjećivati s politikom i političarima diljem svijeta i njihovim stavovima. Danas će se, olako i bezrazložno, gotovo svakoga tko se usudi javno kritizirati izraelske zločine u Gazi, optuživati i gaditi antisemitizmom, jer tako rade slijepi i neslobodni veliki svjetski mediji kako bi ljude diskreditirali u svakoj daljnjoj raspravi, ali baš zato treba javno govoriti i ponavljati: nitko čiste savjesti i dobra srca nema ništa protiv Židova, samo protiv zločina, koji se u ime proklamirane židovske države čine u Gazi. Sa željom da prestanu.

A ove što se danas tiskaju u koloni za priznavanje Palestine, hineći kako im se pritom jako žuri, treba podsjetiti da su, koliko jučer, tom istom Izraelu pljeskali navijajući za njihov pravedni rat u Gazi. Danas, dok pričaju o humanitarnoj krizi, brizi za potlačene ljude i nevine žrtve, jasno je da oni i dalje navijaju za taj isti, beskrupulozni i odurni rat. Kao i da priznanje Palestine često i nije ništa više od geste priznanja nečiste savjesti.

Nije ih dobro slušati. Ni jučer, kad su pomagali da do rata dođe, ni danas kad su zbog njega zabrinuti. Umjesto toga, valja ne zaboraviti. Židovi su dobri ljudi. Kao i Palestinci. Izraelci nisu ni bolji ni gori od ostalih naroda. Većinom, ogromnom većinom, nisu spremni činiti zlo drugome. Utoliko je i rješenje odavno pred nama, iako nakon svog posijanog zla neće biti jednostavno. Kad budemo uistinu ljubili bližnjeg svoga, bit će lakše. Za početak, nemojte mrziti. Nikoga, pa čak ni one koji zlo čine. Jer, kako je tek njima kad im cijeli život prođe u mržnji i zlu. Jadni, i ne znaju da u Gazi plamti srce i tinja iskra mira, unatoč svemu ili baš zbog svega što danas tjera na suze. Baš zbog toga. Ne treba mrziti nikoga. Samo željeti mir. I tražiti, da ubijanje u Gazi prestane, zauvijek. Da bude mir.

Nema razloga za strah

Ne boj se

Ne mogu nam ništa

Ni kada lažu

Ni kada mrze

Ekskluzivno, prvi smo razgovarali s umjetnom inteligencijom HDZ-a; AJ Franjo 2.0 rekao nam je neke jako nevjerojatne stvari

Ekskluzivno doznajemo da je vodeća i rukovodeća stranka bez koje ne bi bilo ni Hrvatske ni bilo čega što u njoj postoji ili je postojalo, dakle Hrvatska demokratska zajednica, ušla u otvorenu bitku s tehnološkim globalnim mogulima. HDZ je prije nekoliko dana, što je iznenadilo i profesionalne simpatizere, plasirao svoju samodostatnu platformu umjetne inteligencije pod nazivom AJ Franjo 2.0. Zabilježena su i kratka priopćenja iz Chat GPT-a i Deep Seeka o tome da razvoj novog HDZ-ovog sustava prate s velikim zanimanjem, ali su unatoč umirujućim tonovima, njihove dionice naglo izgubile oko 20 posto vrijednosti na Wall Streetu.

Kako doznajemo, Franjo još uvijek precizno ne raspoznaje razliku između dopuštenog dara i mita i menadžerskog bonusa, ne shvaća najpreciznije čemu služi padobran nakon otkaza državnom dužnosniku i ne umije uvjerljivo obrazložiti razloge za primanje ogomnih plaća ministara koji završe u zatvoru, ali strašno brzo uči. Sasvim ekskluzivno, naša redakcija dobila je priliku prva javno porazgovarati s umjetnom inteligencijom HDZ-a. Franjo nas je iznenadio nekim odgovorima, prije svega emocijom i toplinom, a nadasve poznavanjem lika i djela predsjednika HDZ-a, jedinog i voljenog vođe, čije se ime ne spominje i ne piše uzalud.

Evo što nam je rekao:

Dragi Franjo, kako si, šta ima?

– Hvala na pitanju. Bezbrižno, kao da stižem u Davos i znam da ništa ne trebam misliti, sve će mi reći što trebam raditi.

Tko je najveći suparnik HDZ-u na političkoj sceni?

– Nitko, HDZ se bori sam sa sobom, u stranci ili u drugim strankama.

Kako to misliš?

– Pa lijepo. Tko nije u HDZ-u taj je protiv nas, a ako nas slučajno pobijedi onda će doći u HDZ čak i ako to ne zna. Evo da odgovorim protupitanjem? Je li Penava u HDZ-u? Je li ga HDZ poslao da napravi stranku s kojom će poslije koalirati s HDZ-om?

Heh!? (odgovaramo zbunjeno). Pa možda i jest. Ali da se to nije dogodilo HDZ bi možda izgubio izbore.

– Hahahaaha, pa HDZ ne može izgubiti izbore.

Kako to? Pa SDP ih je dvaput pobijedio?

– Da, ali su onda Račan i Milanović ušli u HDZ, samo im to nitko nije rekao. Ima tko upravlja HDZ-om i Hrvatskom i svime što se u njoj pojavi.

Pa tko je to?

– Nažalost, moj procesor se sada pregrijao, imate li još nekih drugih pitanja.

Ima li inteligentnog života u svemiru?

– Ima. Ogranak Udruge žena Katarina Zrinski osnovan je na Marsu još davne 1955. godine, ali taj podatak neće biti poznat sve do 2077. godine kada će prva svemirska misija s ljudskom posadom sletjeti na Mars.

Odakle su došli Hrvati na ove prostore, mislim prije stoljeća sedmog?

– Bilo je to u Šeksovoj klijeti, kad se već malko popilo, društvo je i zapjevalo, čak i Thompsona, a onda je netko rekao, stanite svi! Imamo ideju! Zašto ne bi izmislili narod, evo nek budu Hrvati i vječno glasaju za nas. Tako je nastala hrvatska nacija.

Ali, Šeksova klijet i Thompsonove pjesme nisu mogle postojati prije stoljeća sedmog?

– To vi samo mislite. Imate li dokaza da je to nemoguće?

U čemu je tajna Šeksove dugovječnosti?

– Vjera u Boga i hrvatska sloga (hahahaha).

Tko je najveći predsjednik HDZ-a?

– Uvijek aktualni, dakle ZNA SE.

Koliko će dugo još Plenković biti na čelu HDZ-a?

– Prema onome što se pokazuje iz podataka koji su mi trenutno dostupni sasvim je izvjesno da će do sveopćeg sabora HDZ-a 2101. godine u Lisinskom Plenković biti predsjednik HDZ-a.

Ali on će tada imati 131 godinu!?

– Predsjednik je vitalan, dobrog i sve boljeg stasa, karizmatičan, nepogrešiv, obrazovan, načitan, uspješan, pametan, zdrav, eurokozmopolitskih svjetonazora, nacionalno osviješten, globalno promišljen, lokalno pronicljiv, kontinentalno promućuran, a iznad svega dobar i iskren drug, koji voli marljivo učiti i raditi. Red je da poživi najmanje 150 godina. Mi mu svi želimo i duže.

Dakle, nama je svejedno za koga glasamo?

– Sasvim svejedno, sve dok glasate za HDZ.

A ako glasamo za Možemo?

– Pa, ne možete.

Ali, Možemo.

– Pa, dobro, svejedno, možemo, ne možemo, isti ti je kurac.

Dragi Franjo, imaš li neku optimističnu poruku za kraj.

– Što potres razori za 10 sekundi HDZ obnovi za manje od 10 godina. Dakle, hrvatski je prosperitet neumitan i nezbježan, samo se treba naviknuti da živimo u kategoriji mikroprogresija i tada ćemo svi biti sretni, jer živimo u Hrvatskoj i imamo HDZ.

Misliš imamo Hrvatsku?

– Ne, mi imamo Hrvatsku, a vi HDZ.

Pa to i nije jako inteligentno?

– Meni se čini da je upravo genijalno.

Hvala ti Franjo, iskreno ne znam hoćemo li ti se još javljati.

A smijem li ja vas nešto pitati?

Pa, pitaj Franjo.

– Zašto se svi stanovnici Hrvatske ne bi učlanili u HDZ pa da riješimo sve probleme?

Neki ljudi to jednostavno ne žele. A i tko bi nam onda uopće bio unutarnji neprijatelj, gdje bi radio Hajdaš Dončić? Uostalom, time uopće ne bi riješili naše probleme, sve bi ostalo isto, osim što bi svi stanovnici bili u HDZ-u. Nema ni toliko fotelja za svih i što bi bilo sa iseljenom Hrvatskom koja nije u HDZ-u?

– Iseljenu Hrvatsku smo već učlanili u HDZ, oni šalju pare. To je dakle riješeno. Unutarnjih neprijatelja imamo kolko god treba, i vanjskih naravno, uostalom ako sve propadne ostaju nam uvijek Srbi i Vučić. Hajdaš Dončić ni dosad ništa nije radio pa je primao plaću, a za fotelje ćemo lako, one su ionako unutar europskog programa koherentnosti za idući mandat.

A što reći na to? Stvarno sam ostao bez teksta, molim te odjavi se.

– Mogu zapjevati? Mogu? Super. Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom, ljude koji gladuju, pardon lapsus – blaguju… Pozdrav i vama, volite se, množite se, radujte se i glasajte za HDZ. Voli vas vaš Franjo.

Ratove treba nastaviti, što više to bolje, a evo i kako

Ne, nije ovo nikakva greška u naslovu, nema zabune. Ako čovjek doista treba imati individualnu slobodu izbora i ako postoje ljudi na ovoj planeti, koji i dalje žele ratove, nasilje i oružje, nitko nema pravo uskraćivati im taj izbor.

Ratove treba nastaviti, ali pod jednim uvjetom, a to je da svi koji se zalažu za ratovanje, podupiru ga i podstiču, sami uzmu oružje u ruke i sami odu na bojište i pritom nikoga i ni na koji način ne nagovaraju ili tjeraju da učini isto.

Svi tzv. državnici, svi političari i svi profiteri što prizivaju i traže rat protiv bilo koga, svi koji ulažu utjecaj i moć kako bi se ogromne količine javnog novca trošile na nabavu oružja i smatraju kako se drugom ljudskom biću ne može vjerovati niti se s njim mirno dogovoriti, svi bi oni trebali ispuniti svoje želje i stati nekome na nišan, osjetiti kako je to kad se zemlja pod nogama trese od udara bombi i projektila i kako je to kad vam se mozak suborca i prijatelja s kojim ste prije tek jedne sekunde govorili, prostre po prljavoj uniformi i licu. Kako je to kad ponizno molite za život.

Tada bi ratovi nestali jednom zauvijek.

Ili bi u njima izginuli svi koji su ih ikada poželjeli.

Kako god se zvali.

I koliko god novaca imali.

Ma koji Messi, Ronaldo!? Njegovo ime je Aleksandar Đurić i mnogo je veći od njih

Bosna je tekla kao da je se to ni najmanje ne tiče. A on je rezao njezine virove, opet i opet. Sve dok mu veslo nije urezalo oštru bol u dlanove, a prsti se ukočili. I onda kad je mislio da je sasvim iznemogao, kad su mu oči pale na rub nesvjestice i sve mu se smračilo, odnekud je stigla nova snaga i on je zamahnuo, opet i opet. Ne sluteći da će učas oploviti gotovo cijeli svijet, dalek i nepoznat i stići do nevidljivog postolja kakvo se kuje samo za posebne ljude. Mjesto s kojega možeš vidjeti sebe, malog, slabog i prljavog kakav si nekada bio čak i onda kad ti se svijet klanja i imaš ga pod nogama.

Mnogo je toga napisano i rečeno o Aleksandru Đuriću, ali njegova priča nije samo sportska, iako je mnogo toga što je on radio i živio usko vezano uz sport, ili sportove bolje reći. A kako bi drugačije i bilo kad iz izbjeglištva, kao kanuist, odeš na Olimpijske igre u Barceloni, praktično autostopom, a nekoliko desetljeća kasnije postaneš najbolji igrač nogometne reprezentacije Singapura u kojoj si debitirao tek s 37 godina na leđima i svejedno stigao do brojke od 24 gola u tim nogometno poznim godinama. Malo će tko znati, taj, tamo neki Đurić, na vječnoj listi nogometaša koji su postigli najviše hat-trickova ili trogodaka po novome, dijeli mjesto s Messijem i Ronaldom na vječnoj listi, naravno sasvim nezasluženo, jer se Ronaldo na pragu svojih dvadesetih nije smucao po europskim izbjegličkim vukojebinama usput dilajući devize kako bi ipak mogao igrati za nižerazredni mađarski klub i preživljavati jedući jedno jaje i kobasicu dnevno.

Bosna je bila njegov svijet

Mislite da ne može biti? Može, još kako može i nemate pojma kako bi se ljuto prevarili čitajući nevjerojatnu biografiju jednog velikog sportaša i iznad svega čovjeka.

A sve je počelo tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća. On je bio slabašno, nepravilno razvijeno dijete, uskih ramena, bio je daleko od sportske stature. Imao je zdravstvenih problema, patio od rahitisa i liječnik je njegovu ocu savjetovao da ga pošalje na neki sport kako bi ojačao tijelo. I tako je s 12 godina, u posebno teškom trenutku života krenuo na veslanje. Oba roditelja su mu bila bolesna, otac je imao rak grla, a majka tuberkulozu. Prisjeća se da su njega i brata odveli kod tetke.

“Nisam znao plivati, a morao sam prijeći rijeku Bosnu da dođem do kluba. Znao sam da je prvi dio plitak i da ga mogu prehodati, ali onaj drugi je zajeban jer je dubok. Ni sam ne znam kako sam preplivao, napio sam se valjda deset litara, prešao i počeo veslati. To je bio moj bijeg. Na vodi sam našao mir i svrhu. Ta rijeka Bosna, iako mala, postala je moj svijet. I dao sam sve od sebe da budem najbolji, čak i kada smo se natjecali protiv klubova iz velikih gradova. Uvijek sam davao sve od sebe”, reći će prisjećajući se svoje mladosti dok se blago smiješi i navlači bore na lice čovjeka koji je prevalio gotovo pet i pol desetljeća života.

I pomalo, uporno, on je rastao, kao čovjek i kanuist. Postao je juniorski prvak države i onda najmlađi seniorski prvak države. Došao je i do reprezentacije Jugoslavije, bio na Svjetskom prvenstvu za juiore, sanjao o Olimpijskim igrama u Barceloni. Te 1991. mnogo je toga krenulo naopako.

I snovi kao snovi, malo znače kad topovi udare, a ljudi zanijeme gledajući se preko nišana. Odjednom, ništa više nije bilo isto. Đurić je preko noći postao izbjeglica, čak i svojom voljom.

Ne samo zato što je iz srednje Bosne, iz malog sela kod Doboja, ne samo zato što je počeo rat i čovjek je čovjeku postao najgori vuk, već zato što što je bio mlad i zdrav, pa još i na odluženju vojnog roka u sivoj JNA uniformi. Kao dobrom vojniku dali su mu i čin, pa i naoko malu odgovornost da vodi manji broj vojnika. Sve su ih posjeli u autobus koji je krenuo u nepoznato, jedno vrijeme nisu ni znali što im je činiti i zašto su uopće odvedeni na mjesto koje će uskoro postati stratište iz najgorih ratnih mora. Shvatio je da je došao pred Vukovar i da se od njega očekuje da vodi rat. I tako je rekao ono za što bi malo tko tada imao hrabrosti ili pameti, svejedno.

“Čovječe, ja da ubijam nekoga, da pucam po nekome? Ma ne dolazi u obzir. Do jučer smo živjeli normalno i sad da pucam… Pa kako?”

Valjda ništa drugo nije ni mogao reći. Svijet koji ga je odgojio bio je baš takav, bosanski, nadasve ljudski, pošten…

“Srbin sam, ali sam Bosanac. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Meni roditelji nikad nisu govorili što sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dan danas smo dobri”.

I tako je on odbio i odmah su ga odveli. Imao je mnogo sreće da završi samo u vojnom pritvoru.

Bijeg u Mađarsku

“Uhitili su me, dobio sam nekoliko udaraca, oduzeli su mi čin, razoružali su nas i odveli me u zatvor. Sreća da me uhitila JNA, a ne šešeljevci ili arkanovci, jer se ne bih izvukao”.

Važnu ulogu u bijegu od vojske zatim je odigrao Đurićev otac s kojim nije bio u previše dobrim odnosima. Kaže da je bio alkoholičar, da su slabo komunicirali i jednostavno nisu bili bliski. Ali taj put učinio je mnogo. Izvukao ga je na jedan dan iz zatvora, gdje je čekao suđenje za dezerterstvo, a onda mu kazao da bježi, da će se već snaći jer je sportaš i igra nogomet. Isplanirao je i da će njegov brat ostati, pa “nek mu bar jedan od dvojice sinova ostane živ”.

Uz pomoć poznanika tako je prešao u Srbiju, odnosno ono što se tada još zvalo Jugoslavijom, pa u Mađarsku. Pokazat će se da su to bile tek prve u nizu granica preko kojih će prelaziti u životu. Nakratko se snašao, živio skromno, kod prijatelja, ne sluteći da će uskoro biti u društvu Micheala Jordana i drugih slavnih sportaša, među gotovo 10.000 sudionika Olimpijskih igara.

Kako je do toga je došlo?

BiH je kao nova država u zadnji tren dobila pravo nastupa na Olimpijskim igrama, pa je tako mogla, bez kvalifikacija, poslati deset natjecatelja u individualnim sportovima. Njegov mađarski prijatelj čuo je preko radioamatera da ga traži Olimpijski odbor BiH i Đurić se javio. Ponuda je bila da ode u Barcelonu kao kanuist, ostavljeno mu je 24 sata da odluči. Ni to nije bilo lako. Otac i brat bili su mu u srpskoj vojsci, rat je bjesnio, a on je trebao ići nastupati za BiH. Što god da uradi netko će mu zamjeriti. Ali, nešto u njemu je bilo jače, srce je presudilo. Prelomio je, javio se u Sarajevo, sport mu je bio važniji od svega, a Olimpijske igre ono što se sanja.

Ali, njega nisu čekale limuzine, ni avioni, ni odbor za doček, već avantura. Plan je bio da dođe u Ljubljanu, tamo se javi delegaciji BiH te sa ostalima avionom odleti u Barcelonu. Problem je bio što Đurić pasoša nije imao, pa tako ni legalnog načina da dođe u Sloveniju. Imao je tek papir iz BiH koji mu je poslan faksom kao potvrda da doista ide na Olimpijske igre.

“Prijatelj me nije mogao voziti skroz do granice, odvezao me do autoputa i rekao mi da stopiram. Stao mi je neki kamion i povezao me. Pita vozač mene: ‘Kuda ideš?’ Ja kažem: ‘Idem na Olimpijske igre u Barcelonu.’ A on podrugljivo odgovori: ‘Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja.’ Naravno da mi nije vjerovao.

I tako je budući olimpijski kanuist krenuo pješke preko austrijske granice. Stigao do kućice i pokucao na prozor pa dao svoj stari čuveni pasoš, iako je znao da taj više ne vrijedi. Ni oni mu nisu vjerovali kad je rekao da ide u Sloveniju, a onda na Olimpijske igre. No taj papir kojeg je imao iz Bosne ipak je učinio svoje. Čak i više od toga. Na austrijskoj carini dali su mu policajca koji ga je posjeo u auto i odvezao u Ljubljanu, gdje su ga čekali drugi natjecatelji, neki su čak stigli kroz čuveni tunel u Sarajevu, koje je već bilo pod opsadom.

Barcelona! Bez treninga, bez kanua…

I on je tako stigao na Olimpijske igre i utrku života u kojoj neće imati apsolutno nikakve šanse. Bez svog čamca, dobio je zamjenski od domaćina, onaj koji služi za treninge i desetak je kilograma teži. Bez treninga, bez forme, sa sjećanjem na kanuista kakav je nekad bio, Đurića je kamera tek kratko uhvatila na predstavljanju prije starta kvalifikacijske utrke. A onda je odjeknuo pucanj, utrka je krenula složnim i snažnim zaveslajima, ali već nakon nekoliko sekundi postalo je očito da se najbrži odvajaju. Bosanski kanuist nestao je iz kadra i sve dok traje utrka više se u nemu nije pojavio. Kamera je onda ostala zaleđena na ciljnoj crti, svi su prošli, a onda je i cilj ostao prazan nekoliko dugih sekundi. Sve dok kroz njega, nešto lakšim tempom, nije prošao i Đurić. Bez pljeska, umoran i posljednji. Bez šanse, ali ipak tu. Zaustavljen u kvalifikacijama. Sa epizodnom ulogom u filmu o jednoj davno zaboravljenoj i mnogima nevažnoj veslačkoj utrci koju možete pogledati OVDJE.

Natjecanje je bilo gotovo, ali ostale su mu igre i uživanje u njima. Sjeća se da je upoznao mnoge slavne sportaše, živio u zgradi blizu košarkaša, viđao i dužio se s Draženom Petrovićem, Kukočem i Rađom, upoznao Carla Lewisa, Nikolu Pilića, koji ga je pitao kako je i treba li mu nešto, a onda ga upoznao s Borisom Beckerom s kojim je također razgovarao. Obilazio je s akreditacijom sva moguća borilišta, sva osim utakmica košarkaškog Dream Teama, jer se za njih ulaz naplaćivao, a ulaznice su bile skupe.

Ostala mu je i uspomena na svečanost otvorenja, učešće u svečanom mimohodu i jedan snažan, poseban aplauz nepreglednih tribina za zemlju u kojoj je tada bjesnio rat. Događaj koji se gledao diljem svijeta, pa tako i u njegovom selu kod Doboja, prijenos koji su gledali i njegovi. Svi osim oca, koji više nikada neće progovoriti sa sinom zbog toga.

No, olimpijskoj bajci morao je doći kraj. Blještavilo Barcelone nije moglo potrajati, sportaši su se razišli, poneko je odnio i medalju nastavljajući dalje karijeru, a on se vratio svom izbjeglištvu. Szeged, Mađarska, bez posla i novaca, ali s planom. Da postane vozač kamiona. S tim naumom uspio je otići u Švedsku, preko Gdanjska u Malmo, prethodno bacivši svoj crveni pasoš u more, jer se tako mogao dobiti azil. Ali, Švedi nisu znali što bi s njime. Bio je evidentiran u Mađarskoj, dakle, Švedska mu nije bila prva zemlja izbjeglištva. On je čekajući, kaže, nešto i trenirao u AIK Stockholmu, ali od toga ništa nije bilo. Vratili su ga u Mađarsku, gdje je, s navršene 22 godine života odlučio pokušati nešto s nogometom. U drugoligaškom klubu, po preporuci prijatelja i pričom da je puno bolji nogometaš negoli je to realno mogao biti. Kaže, trenirao je on nešto u Doboju, tamo ga je trener stavio na beka jer je brz i može puno trčati, ali mu je rekao da s loptom nema pojma. Igrao je nešto i u Srbiji, nižerazredno i kratko. Bosna je ostala daleko od njega.

Kanuist u kopačkama

Kanuist je obukao kopačke i više nikad nije zaveslao. Bio je brži od drugih u toj ligi, spremniji, zabijao je i golove, ali to svejedno nije bilo dovoljno za život. Bilo je dovoljno da svaki dan pojede kobasicu i jedno jaje, pa je ovoga puta, potražio sreću na ulici – dilajući devize. Jer, trebalo se nekako snaći, kao što su se snalazile i tisuće drugih bezimenih izbjeglica. No, njemu to baš i nije išlo u početku, bio je stidljiv i strašljiv, teško je prevaljivao preko usta onu poznatu krilaticu kojom se mame potencijalne mušterije na cesti. “Devize, devize, kupiš, menjaš”.

Ali je to radio naredne tri i pol godine i igrao i to dobro, pa otišao u drugi klub, bolji, kako kaže, policijski klub, koji mu je dao boravišnu dozvolu, pa više nije bio ilegalac. Svejedno je između dva treninga dnevno i dalje dilao devize na ulici. U tom razdoblju mu je poginula majka, a otac je teško ranjen. Pogodila ih je granatao u dvorištu njihove kuće dok su pili kavu. On je o tome doznao preko radioamaterske stanice. Kaže kako mu je brat krišom po noći sahranio majku, jer je i groblje bilo stalno na udaru granata, kao i da su ga tada još više zamrzili, i susjedi, i bivši prijatelji i rođeni otac. Neki davni prijatelji sada su zaprijetili “da će ga zaklati” ako se ikada vrati. U ratu tih godina valjda ništa doli mržnje i boli nije ni moglo izrasti.

Možda i zbog toga donio je odluku da ponovo ode, ovaj put još dalje, na drugi kraj svijeta, u Australiju, za jednim obećanjem o angažmanu i prilici u tamošnjem prvoligašu. Novau priliku za dokazivanje stvarno je dobio, ali nije ni slutio da će ga i tamo dočekati stara mržnja, nacionalno pljuvanje i vrijeđanje. Koliko god kilometara da čovjek ode, pobjeći od svoga korijena ne može, pa je tako u dalekoj ‘zemlji klokana’ doživio ogromu netrpeljivost s tribina. Tamo se jasno znalo da nekoga treba vrijeđati na sve načine čak i ako nisu bili uvijek sto posto sigurni što je čovjek po nacionalnosti.

Prvo ga je šokirao suigrač posebnom dobrodošlicom i porukom: “Drago mi je da si stigao sad će imati nekoga novog za vrijeđati”. A onda je vidio i zašto. Svašta su mu vikali, ne samo da je četnik, već i “Balija”, valjda nesigurni u njegovo porijeklo. Kao i ostali, navikao se, trebalo je igrati za život.

Prvi klub u Australiji bio mu je South Melbourne Hellas i tamo se odlično snašao, dobro igrao, ali još uvijek ne na poziciji napadača. Zatim je i promijenio nekoliko klubova u Australiji, nigdje se nije zadržao duže od jedne sezone, a neki od njegovih klubova bili su i poluprofesionalnog statusa. Korak naprijed dogodio mu se sasvim iznenada, bio je to veliki transfer i dobar ugovor. Otišao je igrati u Kinu, ali sasvim slučajno. Naime, predstavnici jednog ambicioznog kineskog kluba došli su gledati jednog njegovog suigrača, zanimljiv im je bio Ernie Tapai, tada australski reprezentativac, koji je bio desno, dok je Đurić igrao na lijevom krilu. I baš na toj utakmici odigrao je odlično, nekoliko puta asistirao za golove Ediju Krnčeviću (nekadašnjem igraču Dinama iz Zagreba), koji je bio njegov prijatelj i kum, a onda je sam postigao gol, tako da su se Kinezi odlučili uzeti njega. Dobio je jako dobar ugovor, oko pola milijuna dolara za sezonu, a igrao je za Locomotive Shanhsan, današnji Tianjin Huochetou F.C., koji se natječe u kineskoj drugoj ligi.

Prvi put špica u 30. godini

Nakon jedne i pol sezone vratio se u Australiju s ozbiljnim novcima, kupio kuću u centru Melbourna i tako konačno ostavio neizvjesnost i nesigurnost izbjegličkog života iza sebe. Odigrao je još nekoliko sezona u Australiji, gdje nikada nije bio poznat kao strijelac i doista nitko nikada ne bi očekivao da će on jednog dana ući u istu rečenicu s najpoznatijim golgeterima u povijesti nogometa. Istina, on je to napravio u slabijoj konkurenciji, ali valja pretpostaviti da ni Ronaldo ni Messi nisu veslali do 22. godine života. Napravio je sve na svoj način, kao nikada nitko prije njega. Naime, prvi put je otišao igrati nogomet u Singapur 1999. godine, ali je to bila kratka i ne pretjerano uspješna epizoda nakon koje se opet vratio u Australiju. U ulogu prve špice, napadača i golgetera prvi put je ozbiljno ušao tek 2000. godine nakon što je potpisao ugovor za singapurski Home United i tada je već imao 3o godina, dob u kojoj se brojni nogometaši polako pripremaju za posljednji ugovor prije mirovine.

Nikada u životu nije igrao na toj poziciji i imao je problema, više mjeseci bio je na meti kritika tamošnje javnosti. Zabijao nije, imao je naviku izvlačenja na krilo, pogrešno se postavljao i ništa nije bilo kako treba. Povrh svega protivnici su mu bili mali, brzi i okretni domaći igrači s kojima se nije mogao nositi. Slutilo je na katastrofu. No, odlučio je nešto promijeniti, veli da se baš zainatio i krenuo trenirati kao nikada u životu, posebno vježbajući ulaske u završnicu, udarce i reakcije u šesnestercu. I polako se počelo otvarati, zabio je 6 golova u 11 utakmica. To je bio tek uvod.

Iduće, 2001., potpisat će za Geylang United i otvoriti poglavlje u karijeri koje nitko nije mogao ni naslutiti. Tamo će u iduće tri godine odigrati 126 utakmica i postići 97 golova i takav, nevjerojatan prosjek držati će sve do 2014. kada se umirovio u 44. godini života. Od 2005. do 2009. igrao je za Singapore Armed Forces, a od 2010. do 2014. za Tampine Rovers. Osvojio je osam titula prvaka Singapura, još tri nacionalna kupa, tri puta je bio proglašen za Igrača godine i četiri puta je bio najbolji strijelac usput se upisavši i kao najbolji strijelac u povijesti singapurske lige.

Da, bio je star, pa opet… Taj starac je u 37. godini života po prvi puta dobio poziv za reprezentaciju, odmah nakon što je dobio državljanstvo. Uputio mu ga je Radojko Avramović, nekadašnji trofejni golman Rijeke, koji je u to vrijeme bio izbornik Singapura. Na prvu, kad je čuo za to Đurić je i sam rekao da je prestar, ali se Avramović nije složio. Rekao mu je da je najbolji u konkurenciji, da uđe i igra, pa će vidjeti što će od toga ispasti i kako će dalje. Došao je u stvari kao programirani igrač s klupe, ali se, odmah u prvoj utakmici, prvi napadač reprezentacije ozlijedio i Đurić je svoj debi imao protiv Tadžikistana u domaćem ogledu pred 65.000 ljudi. I bio najbolji na terenu, zabio dva gola u pobjedi rezultatom 2:0. Poslije je igrao redovito, zabijao je i Libanonu, Uzbekistanu, Filipinima, Maleziji i mnogim drugima, a Singapur je tada ostavio i trag u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, iako se nisu uspjeli kvalificirati. Ispred su bile veće i nogometno snažnije države kao što su Saudijska Arabija i Uzbekistan. Postao je i kapetan reprezentacije 2008. godine kao prvi stranac u povijesti Singapura kojemu je to uspjelo. Igrao je za Singapur od svoje 37. do 44. godine i u ukupno 53 nastupa postigao 24 gola.

Suze sina Singapura

Pa opet, svi ti nevjerojatni pothvati ne bi bili opravdanje za ovoliki tekst. Jer, Đurić nije samo vrhunski atleta, nogometaš i kanuist, čovjek koji je asketski živio i trenirao. On je i poseban čovjek, onaj koji nije zaboravio odakle je došao, svjestan da je smisao života u davanju. I nije uvijek bio samo uspješan. Privatno ne skriva da ga boli neuspješan brak, rastava, bolna i duga, iscrpljivanje na sudu, plaćanje advokata i borba s bivšom suprugom oko imovine. Onaj stan od prvog velikog ugovora u centru Melbourna njoj je pripao nakon mučnog razvoda koji je potrajao cijelo desetljeće. Kakav je to ožiljak otkriva se u njegovom opisivanju oproštajne utakmice koju su mu priredili u Singapuru, gdje je igrao protiv Liverpoola, a na terenu su bili veliki i daleko poznatiji igrači kao što je Jerzy Dudek, Robbie Fowler, Patrik Berger ili Ian Rush. Izgubili su 3:1 i on nije postigao gol, ali je sve bilo sjajno i zbog humanitarnog karaktera utakmice, nešto manje zbog onoga što je morao formalno odraditi, a to je pojaviti se sa suprugom na naknadno zakazanoj svečanoj večeri, iako je ona već tada bila bivša supruga i pratio ju je njen novi izabranik.

Iz toga braka ima dvoje djece, ali to nisu njegova jedina djeca. Usvojio je tada sedmogodišnjeg Masima, kojemu je majka završila u zatvoru, muslimana iz Malezije. Danas ima 14. Paradoks i neuhvatljiva ljepota života, što i sam primjećuje, krije se u tome što je usvojio muslimana znajući dobro da su mu neki drugi muslimani u nekoj drugoj dalekoj zemlji, u bestijalno okrutnom ratu, granatama ubili majku. Bio bi to savršen okvir za mržnju i ogorčenje, ali, eto, nije.

Iako uopće nije planirao, usvojio je i Mitrana, Indijca koji je završio u sirotištu u Kuala Lumpuru i nije imao gdje. Kaže, zvao ga je prijatelj i pitao da on i supruga uzmu maloga, nije ni znao da se njihov brak već raspao. Razmišljao je i na kraju popustio i odlučio postati samohrani otac u poznoj dobi. Nešto u njemu nije mu dalo mira. Šest godina Mitran i on su obitelj, kaže – sretna.

I tu dolazimo do kraja ove čudesne priče. Onaj dječak iz Doboja danas voli raditi s djecom. Ambasador je sporta, putuje po svijetu, o njemu je napisana i knjiga. Nikada nije ni slutio gdje će ga život odvesti onoga dana kad je zagazio u Bosnu. Malu rijeku što plovi tiho šumeći i samo ponekad otplovi preko svijeta, preko mora i oceana, sve do daleke Australije i Singapura. Čini se da u njemu ima te Bosne. I da je te 2014. na oproštajnoj utakmici priređenoj posebno za Sina Singapura mali Đurić zaplakao znajući da je jedna rijeka stigla do svog kraja. Ali, ono što ona jest, nikada neće stati. Možda je rijeka u ljudima, pa i ljudi mogu poteći neočekivanom snagom ljubavi i prijeći svaku prepreku i granicu. A možda je samo dovoljno ćutjeti ljudskost i nesebičnost. I teći ne mareći za kantone, nacije i granice. Kao Bosna.

Sve što ne znam o svijetu je dragocjeno

Nisam znao. Zašto?

Uzalud je pitati.

Mahnitost. Sebičnost. Agresija. Čemu to?

Kao da se svijet ruši, kao da ljudi gube dušu, kao da propadamo i srljamo, bezglavo. Ne okrećemo se, ne gledamo, ne razumijemo drugoga i nije nam stalo. Kao da želimo ostati sami.

U utrobi vlastite muke.

Ne znam jesam li bio jadniji i zbunjeniji kada su mahnito prisiljavali ljude na maske i igle, kad su gušili tuđe i drugačije mišljenje, prostituirali pojam znanosti kao polugu za tiraniju ne mareći za uplašene, ili kada sam umirao polako sa svakom vijesti o novom bombardiranju u Gazi, sa slikama gladi i djece u ritama i krvi, ne znam jesam li potonuo dublje čitajući o navodnim našim herojstvima i njihovim zvjerstvima u Ukrajini, osjećajući umor i zgađenost iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, ne znam imam li više snage slušati o potrebi da se mir i blagostanje ljudima uvedu dronovima i bombama.

Malo je reći da ne razumijem zašto se tzv. državnici natječu u prijetnjama i nadmetanju, iako to velika većina među narodima koje oni navodno predstavljaju od njih ne traži. Jeste li možda čuli neke Amerikance da u tisućama ili čak milijunima izlaze na ulice i traže da se što prije napadne Grenland? Ta grabež, nadmoć, želja da se drugoga ponizi, da se danas govori jedno, a sutra sasvim drugo, da se glorificira oružje i otvoreno govori protiv drugih i drugačijih, da se pominju blagodati zemlje i minerala koje treba oteti ili prepustiti, da se stalno trguje sa svime i promovira kako se baš sve novcem može kupiti i ništa nije sveto, pa čak ni djeca kojom se trguje ili tek pušta da umiru u bijedi i polako, radeći za najnižu nadnicu da bi na kraju bogati bili još malo bogatiji, a sila potvrdila smisao.

Malo je reći da ne razumijem i ne znam odgovoriti. Iako sam slušao sate i sate raznih mišljenja pametnih ljudi, čitao stranice i stranice, pronašao mnogo toga o geostrategiji, povijesnim faktima i strepnjama, olinjaloj i lažljivoj diplomaciji, lukaviim strategijama i podjeli moći i utjecaja, o tajnoj državi i mogao bih ponešto o tome napisati, odlučio sam priznati da ne znam i ne razumijem.

Odlučio sam da je dosta.

Taj svijet nije moj i nikada neće biti.

A sve ono što ne znam o svijetu je dragocjeno.

Možda se čini da u njemu nema mjesta za suosjećanje s patnjom, jer ona je posvuda i kao da nikada neće stati i ništa se ne može učiniti. Ali ja ipak osjećam.

Možda se čini da agresija uvijek odgovara na nasilje, ali ću tražiti snagu da ne bude tako.

Možda u tom vašem svijetu što se po portalima i televizijama besramno utapa u egu, nema mjesta za davanje drugom bez kalkulacije i računa, ali ću i dalje pokušavati.

Možda u tim digitalnim okovima kontrole mislite da možete okovati duh kao i tijelo i misli, ali ja ću i dalje ploviti.

Nježno. Bez glasa.

Samo ću biti.

Svoj.

Sve misli od života