Bosna je tekla kao da je se to ni najmanje ne tiče. A on je rezao njezine virove, opet i opet. Sve dok mu veslo nije urezalo oštru bol u dlanove, a prsti se ukočili. I onda kad je mislio da je sasvim iznemogao, kad su mu oči pale na rub nesvjestice i sve mu se smračilo, odnekud je stigla nova snaga i on je zamahnuo, opet i opet. Ne sluteći da će učas oploviti gotovo cijeli svijet, dalek i nepoznat i stići do nevidljivog postolja kakvo se kuje samo za posebne ljude. Mjesto s kojega možeš vidjeti sebe, malog, slabog i prljavog kakav si nekada bio čak i onda kad ti se svijet klanja i imaš ga pod nogama.
Mnogo je toga napisano i rečeno o Aleksandru Đuriću, ali njegova priča nije samo sportska, iako je mnogo toga što je on radio i živio usko vezano uz sport, ili sportove bolje reći. A kako bi drugačije i bilo kad iz izbjeglištva, kao kanuist, odeš na Olimpijske igre u Barceloni, praktično autostopom, a nekoliko desetljeća kasnije postaneš najbolji igrač nogometne reprezentacije Singapura u kojoj si debitirao tek s 37 godina na leđima i svejedno stigao do brojke od 24 gola u tim nogometno poznim godinama. Malo će tko znati, taj, tamo neki Đurić, na vječnoj listi nogometaša koji su postigli najviše hat-trickova ili trogodaka po novome, dijeli mjesto s Messijem i Ronaldom na vječnoj listi, naravno sasvim nezasluženo, jer se Ronaldo na pragu svojih dvadesetih nije smucao po europskim izbjegličkim vukojebinama usput dilajući devize kako bi ipak mogao igrati za nižerazredni mađarski klub i preživljavati jedući jedno jaje i kobasicu dnevno.
Bosna je bila njegov svijet
Mislite da ne može biti? Može, još kako može i nemate pojma kako bi se ljuto prevarili čitajući nevjerojatnu biografiju jednog velikog sportaša i iznad svega čovjeka.
A sve je počelo tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća. On je bio slabašno, nepravilno razvijeno dijete, uskih ramena, bio je daleko od sportske stature. Imao je zdravstvenih problema, patio od rahitisa i liječnik je njegovu ocu savjetovao da ga pošalje na neki sport kako bi ojačao tijelo. I tako je s 12 godina, u posebno teškom trenutku života krenuo na veslanje. Oba roditelja su mu bila bolesna, otac je imao rak grla, a majka tuberkulozu. Prisjeća se da su njega i brata odveli kod tetke.
“Nisam znao plivati, a morao sam prijeći rijeku Bosnu da dođem do kluba. Znao sam da je prvi dio plitak i da ga mogu prehodati, ali onaj drugi je zajeban jer je dubok. Ni sam ne znam kako sam preplivao, napio sam se valjda deset litara, prešao i počeo veslati. To je bio moj bijeg. Na vodi sam našao mir i svrhu. Ta rijeka Bosna, iako mala, postala je moj svijet. I dao sam sve od sebe da budem najbolji, čak i kada smo se natjecali protiv klubova iz velikih gradova. Uvijek sam davao sve od sebe”, reći će prisjećajući se svoje mladosti dok se blago smiješi i navlači bore na lice čovjeka koji je prevalio gotovo pet i pol desetljeća života.
I pomalo, uporno, on je rastao, kao čovjek i kanuist. Postao je juniorski prvak države i onda najmlađi seniorski prvak države. Došao je i do reprezentacije Jugoslavije, bio na Svjetskom prvenstvu za juiore, sanjao o Olimpijskim igrama u Barceloni. Te 1991. mnogo je toga krenulo naopako.
I snovi kao snovi, malo znače kad topovi udare, a ljudi zanijeme gledajući se preko nišana. Odjednom, ništa više nije bilo isto. Đurić je preko noći postao izbjeglica, čak i svojom voljom.
Ne samo zato što je iz srednje Bosne, iz malog sela kod Doboja, ne samo zato što je počeo rat i čovjek je čovjeku postao najgori vuk, već zato što što je bio mlad i zdrav, pa još i na odluženju vojnog roka u sivoj JNA uniformi. Kao dobrom vojniku dali su mu i čin, pa i naoko malu odgovornost da vodi manji broj vojnika. Sve su ih posjeli u autobus koji je krenuo u nepoznato, jedno vrijeme nisu ni znali što im je činiti i zašto su uopće odvedeni na mjesto koje će uskoro postati stratište iz najgorih ratnih mora. Shvatio je da je došao pred Vukovar i da se od njega očekuje da vodi rat. I tako je rekao ono za što bi malo tko tada imao hrabrosti ili pameti, svejedno.
“Čovječe, ja da ubijam nekoga, da pucam po nekome? Ma ne dolazi u obzir. Do jučer smo živjeli normalno i sad da pucam… Pa kako?”
Valjda ništa drugo nije ni mogao reći. Svijet koji ga je odgojio bio je baš takav, bosanski, nadasve ljudski, pošten…
“Srbin sam, ali sam Bosanac. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Meni roditelji nikad nisu govorili što sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dan danas smo dobri”.
I tako je on odbio i odmah su ga odveli. Imao je mnogo sreće da završi samo u vojnom pritvoru.
Bijeg u Mađarsku
“Uhitili su me, dobio sam nekoliko udaraca, oduzeli su mi čin, razoružali su nas i odveli me u zatvor. Sreća da me uhitila JNA, a ne šešeljevci ili arkanovci, jer se ne bih izvukao”.
Važnu ulogu u bijegu od vojske zatim je odigrao Đurićev otac s kojim nije bio u previše dobrim odnosima. Kaže da je bio alkoholičar, da su slabo komunicirali i jednostavno nisu bili bliski. Ali taj put učinio je mnogo. Izvukao ga je na jedan dan iz zatvora, gdje je čekao suđenje za dezerterstvo, a onda mu kazao da bježi, da će se već snaći jer je sportaš i igra nogomet. Isplanirao je i da će njegov brat ostati, pa “nek mu bar jedan od dvojice sinova ostane živ”.
Uz pomoć poznanika tako je prešao u Srbiju, odnosno ono što se tada još zvalo Jugoslavijom, pa u Mađarsku. Pokazat će se da su to bile tek prve u nizu granica preko kojih će prelaziti u životu. Nakratko se snašao, živio skromno, kod prijatelja, ne sluteći da će uskoro biti u društvu Micheala Jordana i drugih slavnih sportaša, među gotovo 10.000 sudionika Olimpijskih igara.
Kako je do toga je došlo?
BiH je kao nova država u zadnji tren dobila pravo nastupa na Olimpijskim igrama, pa je tako mogla, bez kvalifikacija, poslati deset natjecatelja u individualnim sportovima. Njegov mađarski prijatelj čuo je preko radioamatera da ga traži Olimpijski odbor BiH i Đurić se javio. Ponuda je bila da ode u Barcelonu kao kanuist, ostavljeno mu je 24 sata da odluči. Ni to nije bilo lako. Otac i brat bili su mu u srpskoj vojsci, rat je bjesnio, a on je trebao ići nastupati za BiH. Što god da uradi netko će mu zamjeriti. Ali, nešto u njemu je bilo jače, srce je presudilo. Prelomio je, javio se u Sarajevo, sport mu je bio važniji od svega, a Olimpijske igre ono što se sanja.
Ali, njega nisu čekale limuzine, ni avioni, ni odbor za doček, već avantura. Plan je bio da dođe u Ljubljanu, tamo se javi delegaciji BiH te sa ostalima avionom odleti u Barcelonu. Problem je bio što Đurić pasoša nije imao, pa tako ni legalnog načina da dođe u Sloveniju. Imao je tek papir iz BiH koji mu je poslan faksom kao potvrda da doista ide na Olimpijske igre.
“Prijatelj me nije mogao voziti skroz do granice, odvezao me do autoputa i rekao mi da stopiram. Stao mi je neki kamion i povezao me. Pita vozač mene: ‘Kuda ideš?’ Ja kažem: ‘Idem na Olimpijske igre u Barcelonu.’ A on podrugljivo odgovori: ‘Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja.’ Naravno da mi nije vjerovao.
I tako je budući olimpijski kanuist krenuo pješke preko austrijske granice. Stigao do kućice i pokucao na prozor pa dao svoj stari čuveni pasoš, iako je znao da taj više ne vrijedi. Ni oni mu nisu vjerovali kad je rekao da ide u Sloveniju, a onda na Olimpijske igre. No taj papir kojeg je imao iz Bosne ipak je učinio svoje. Čak i više od toga. Na austrijskoj carini dali su mu policajca koji ga je posjeo u auto i odvezao u Ljubljanu, gdje su ga čekali drugi natjecatelji, neki su čak stigli kroz čuveni tunel u Sarajevu, koje je već bilo pod opsadom.
Barcelona! Bez treninga, bez kanua…
I on je tako stigao na Olimpijske igre i utrku života u kojoj neće imati apsolutno nikakve šanse. Bez svog čamca, dobio je zamjenski od domaćina, onaj koji služi za treninge i desetak je kilograma teži. Bez treninga, bez forme, sa sjećanjem na kanuista kakav je nekad bio, Đurića je kamera tek kratko uhvatila na predstavljanju prije starta kvalifikacijske utrke. A onda je odjeknuo pucanj, utrka je krenula složnim i snažnim zaveslajima, ali već nakon nekoliko sekundi postalo je očito da se najbrži odvajaju. Bosanski kanuist nestao je iz kadra i sve dok traje utrka više se u nemu nije pojavio. Kamera je onda ostala zaleđena na ciljnoj crti, svi su prošli, a onda je i cilj ostao prazan nekoliko dugih sekundi. Sve dok kroz njega, nešto lakšim tempom, nije prošao i Đurić. Bez pljeska, umoran i posljednji. Bez šanse, ali ipak tu. Zaustavljen u kvalifikacijama. Sa epizodnom ulogom u filmu o jednoj davno zaboravljenoj i mnogima nevažnoj veslačkoj utrci koju možete pogledati OVDJE.
Natjecanje je bilo gotovo, ali ostale su mu igre i uživanje u njima. Sjeća se da je upoznao mnoge slavne sportaše, živio u zgradi blizu košarkaša, viđao i dužio se s Draženom Petrovićem, Kukočem i Rađom, upoznao Carla Lewisa, Nikolu Pilića, koji ga je pitao kako je i treba li mu nešto, a onda ga upoznao s Borisom Beckerom s kojim je također razgovarao. Obilazio je s akreditacijom sva moguća borilišta, sva osim utakmica košarkaškog Dream Teama, jer se za njih ulaz naplaćivao, a ulaznice su bile skupe.
Ostala mu je i uspomena na svečanost otvorenja, učešće u svečanom mimohodu i jedan snažan, poseban aplauz nepreglednih tribina za zemlju u kojoj je tada bjesnio rat. Događaj koji se gledao diljem svijeta, pa tako i u njegovom selu kod Doboja, prijenos koji su gledali i njegovi. Svi osim oca, koji više nikada neće progovoriti sa sinom zbog toga.
No, olimpijskoj bajci morao je doći kraj. Blještavilo Barcelone nije moglo potrajati, sportaši su se razišli, poneko je odnio i medalju nastavljajući dalje karijeru, a on se vratio svom izbjeglištvu. Szeged, Mađarska, bez posla i novaca, ali s planom. Da postane vozač kamiona. S tim naumom uspio je otići u Švedsku, preko Gdanjska u Malmo, prethodno bacivši svoj crveni pasoš u more, jer se tako mogao dobiti azil. Ali, Švedi nisu znali što bi s njime. Bio je evidentiran u Mađarskoj, dakle, Švedska mu nije bila prva zemlja izbjeglištva. On je čekajući, kaže, nešto i trenirao u AIK Stockholmu, ali od toga ništa nije bilo. Vratili su ga u Mađarsku, gdje je, s navršene 22 godine života odlučio pokušati nešto s nogometom. U drugoligaškom klubu, po preporuci prijatelja i pričom da je puno bolji nogometaš negoli je to realno mogao biti. Kaže, trenirao je on nešto u Doboju, tamo ga je trener stavio na beka jer je brz i može puno trčati, ali mu je rekao da s loptom nema pojma. Igrao je nešto i u Srbiji, nižerazredno i kratko. Bosna je ostala daleko od njega.
Kanuist u kopačkama
Kanuist je obukao kopačke i više nikad nije zaveslao. Bio je brži od drugih u toj ligi, spremniji, zabijao je i golove, ali to svejedno nije bilo dovoljno za život. Bilo je dovoljno da svaki dan pojede kobasicu i jedno jaje, pa je ovoga puta, potražio sreću na ulici – dilajući devize. Jer, trebalo se nekako snaći, kao što su se snalazile i tisuće drugih bezimenih izbjeglica. No, njemu to baš i nije išlo u početku, bio je stidljiv i strašljiv, teško je prevaljivao preko usta onu poznatu krilaticu kojom se mame potencijalne mušterije na cesti. “Devize, devize, kupiš, menjaš”.
Ali je to radio naredne tri i pol godine i igrao i to dobro, pa otišao u drugi klub, bolji, kako kaže, policijski klub, koji mu je dao boravišnu dozvolu, pa više nije bio ilegalac. Svejedno je između dva treninga dnevno i dalje dilao devize na ulici. U tom razdoblju mu je poginula majka, a otac je teško ranjen. Pogodila ih je granatao u dvorištu njihove kuće dok su pili kavu. On je o tome doznao preko radioamaterske stanice. Kaže kako mu je brat krišom po noći sahranio majku, jer je i groblje bilo stalno na udaru granata, kao i da su ga tada još više zamrzili, i susjedi, i bivši prijatelji i rođeni otac. Neki davni prijatelji sada su zaprijetili “da će ga zaklati” ako se ikada vrati. U ratu tih godina valjda ništa doli mržnje i boli nije ni moglo izrasti.
Možda i zbog toga donio je odluku da ponovo ode, ovaj put još dalje, na drugi kraj svijeta, u Australiju, za jednim obećanjem o angažmanu i prilici u tamošnjem prvoligašu. Novau priliku za dokazivanje stvarno je dobio, ali nije ni slutio da će ga i tamo dočekati stara mržnja, nacionalno pljuvanje i vrijeđanje. Koliko god kilometara da čovjek ode, pobjeći od svoga korijena ne može, pa je tako u dalekoj ‘zemlji klokana’ doživio ogromu netrpeljivost s tribina. Tamo se jasno znalo da nekoga treba vrijeđati na sve načine čak i ako nisu bili uvijek sto posto sigurni što je čovjek po nacionalnosti.
Prvo ga je šokirao suigrač posebnom dobrodošlicom i porukom: “Drago mi je da si stigao sad će imati nekoga novog za vrijeđati”. A onda je vidio i zašto. Svašta su mu vikali, ne samo da je četnik, već i “Balija”, valjda nesigurni u njegovo porijeklo. Kao i ostali, navikao se, trebalo je igrati za život.
Prvi klub u Australiji bio mu je South Melbourne Hellas i tamo se odlično snašao, dobro igrao, ali još uvijek ne na poziciji napadača. Zatim je i promijenio nekoliko klubova u Australiji, nigdje se nije zadržao duže od jedne sezone, a neki od njegovih klubova bili su i poluprofesionalnog statusa. Korak naprijed dogodio mu se sasvim iznenada, bio je to veliki transfer i dobar ugovor. Otišao je igrati u Kinu, ali sasvim slučajno. Naime, predstavnici jednog ambicioznog kineskog kluba došli su gledati jednog njegovog suigrača, zanimljiv im je bio Ernie Tapai, tada australski reprezentativac, koji je bio desno, dok je Đurić igrao na lijevom krilu. I baš na toj utakmici odigrao je odlično, nekoliko puta asistirao za golove Ediju Krnčeviću (nekadašnjem igraču Dinama iz Zagreba), koji je bio njegov prijatelj i kum, a onda je sam postigao gol, tako da su se Kinezi odlučili uzeti njega. Dobio je jako dobar ugovor, oko pola milijuna dolara za sezonu, a igrao je za Locomotive Shanhsan, današnji Tianjin Huochetou F.C., koji se natječe u kineskoj drugoj ligi.
Prvi put špica u 30. godini
Nakon jedne i pol sezone vratio se u Australiju s ozbiljnim novcima, kupio kuću u centru Melbourna i tako konačno ostavio neizvjesnost i nesigurnost izbjegličkog života iza sebe. Odigrao je još nekoliko sezona u Australiji, gdje nikada nije bio poznat kao strijelac i doista nitko nikada ne bi očekivao da će on jednog dana ući u istu rečenicu s najpoznatijim golgeterima u povijesti nogometa. Istina, on je to napravio u slabijoj konkurenciji, ali valja pretpostaviti da ni Ronaldo ni Messi nisu veslali do 22. godine života. Napravio je sve na svoj način, kao nikada nitko prije njega. Naime, prvi put je otišao igrati nogomet u Singapur 1999. godine, ali je to bila kratka i ne pretjerano uspješna epizoda nakon koje se opet vratio u Australiju. U ulogu prve špice, napadača i golgetera prvi put je ozbiljno ušao tek 2000. godine nakon što je potpisao ugovor za singapurski Home United i tada je već imao 3o godina, dob u kojoj se brojni nogometaši polako pripremaju za posljednji ugovor prije mirovine.
Nikada u životu nije igrao na toj poziciji i imao je problema, više mjeseci bio je na meti kritika tamošnje javnosti. Zabijao nije, imao je naviku izvlačenja na krilo, pogrešno se postavljao i ništa nije bilo kako treba. Povrh svega protivnici su mu bili mali, brzi i okretni domaći igrači s kojima se nije mogao nositi. Slutilo je na katastrofu. No, odlučio je nešto promijeniti, veli da se baš zainatio i krenuo trenirati kao nikada u životu, posebno vježbajući ulaske u završnicu, udarce i reakcije u šesnestercu. I polako se počelo otvarati, zabio je 6 golova u 11 utakmica. To je bio tek uvod.
Iduće, 2001., potpisat će za Geylang United i otvoriti poglavlje u karijeri koje nitko nije mogao ni naslutiti. Tamo će u iduće tri godine odigrati 126 utakmica i postići 97 golova i takav, nevjerojatan prosjek držati će sve do 2014. kada se umirovio u 44. godini života. Od 2005. do 2009. igrao je za Singapore Armed Forces, a od 2010. do 2014. za Tampine Rovers. Osvojio je osam titula prvaka Singapura, još tri nacionalna kupa, tri puta je bio proglašen za Igrača godine i četiri puta je bio najbolji strijelac usput se upisavši i kao najbolji strijelac u povijesti singapurske lige.
Da, bio je star, pa opet… Taj starac je u 37. godini života po prvi puta dobio poziv za reprezentaciju, odmah nakon što je dobio državljanstvo. Uputio mu ga je Radojko Avramović, nekadašnji trofejni golman Rijeke, koji je u to vrijeme bio izbornik Singapura. Na prvu, kad je čuo za to Đurić je i sam rekao da je prestar, ali se Avramović nije složio. Rekao mu je da je najbolji u konkurenciji, da uđe i igra, pa će vidjeti što će od toga ispasti i kako će dalje. Došao je u stvari kao programirani igrač s klupe, ali se, odmah u prvoj utakmici, prvi napadač reprezentacije ozlijedio i Đurić je svoj debi imao protiv Tadžikistana u domaćem ogledu pred 65.000 ljudi. I bio najbolji na terenu, zabio dva gola u pobjedi rezultatom 2:0. Poslije je igrao redovito, zabijao je i Libanonu, Uzbekistanu, Filipinima, Maleziji i mnogim drugima, a Singapur je tada ostavio i trag u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, iako se nisu uspjeli kvalificirati. Ispred su bile veće i nogometno snažnije države kao što su Saudijska Arabija i Uzbekistan. Postao je i kapetan reprezentacije 2008. godine kao prvi stranac u povijesti Singapura kojemu je to uspjelo. Igrao je za Singapur od svoje 37. do 44. godine i u ukupno 53 nastupa postigao 24 gola.
Suze sina Singapura
Pa opet, svi ti nevjerojatni pothvati ne bi bili opravdanje za ovoliki tekst. Jer, Đurić nije samo vrhunski atleta, nogometaš i kanuist, čovjek koji je asketski živio i trenirao. On je i poseban čovjek, onaj koji nije zaboravio odakle je došao, svjestan da je smisao života u davanju. I nije uvijek bio samo uspješan. Privatno ne skriva da ga boli neuspješan brak, rastava, bolna i duga, iscrpljivanje na sudu, plaćanje advokata i borba s bivšom suprugom oko imovine. Onaj stan od prvog velikog ugovora u centru Melbourna njoj je pripao nakon mučnog razvoda koji je potrajao cijelo desetljeće. Kakav je to ožiljak otkriva se u njegovom opisivanju oproštajne utakmice koju su mu priredili u Singapuru, gdje je igrao protiv Liverpoola, a na terenu su bili veliki i daleko poznatiji igrači kao što je Jerzy Dudek, Robbie Fowler, Patrik Berger ili Ian Rush. Izgubili su 3:1 i on nije postigao gol, ali je sve bilo sjajno i zbog humanitarnog karaktera utakmice, nešto manje zbog onoga što je morao formalno odraditi, a to je pojaviti se sa suprugom na naknadno zakazanoj svečanoj večeri, iako je ona već tada bila bivša supruga i pratio ju je njen novi izabranik.
Iz toga braka ima dvoje djece, ali to nisu njegova jedina djeca. Usvojio je tada sedmogodišnjeg Masima, kojemu je majka završila u zatvoru, muslimana iz Malezije. Danas ima 14. Paradoks i neuhvatljiva ljepota života, što i sam primjećuje, krije se u tome što je usvojio muslimana znajući dobro da su mu neki drugi muslimani u nekoj drugoj dalekoj zemlji, u bestijalno okrutnom ratu, granatama ubili majku. Bio bi to savršen okvir za mržnju i ogorčenje, ali, eto, nije.
Iako uopće nije planirao, usvojio je i Mitrana, Indijca koji je završio u sirotištu u Kuala Lumpuru i nije imao gdje. Kaže, zvao ga je prijatelj i pitao da on i supruga uzmu maloga, nije ni znao da se njihov brak već raspao. Razmišljao je i na kraju popustio i odlučio postati samohrani otac u poznoj dobi. Nešto u njemu nije mu dalo mira. Šest godina Mitran i on su obitelj, kaže – sretna.
I tu dolazimo do kraja ove čudesne priče. Onaj dječak iz Doboja danas voli raditi s djecom. Ambasador je sporta, putuje po svijetu, o njemu je napisana i knjiga. Nikada nije ni slutio gdje će ga život odvesti onoga dana kad je zagazio u Bosnu. Malu rijeku što plovi tiho šumeći i samo ponekad otplovi preko svijeta, preko mora i oceana, sve do daleke Australije i Singapura. Čini se da u njemu ima te Bosne. I da je te 2014. na oproštajnoj utakmici priređenoj posebno za Sina Singapura mali Đurić zaplakao znajući da je jedna rijeka stigla do svog kraja. Ali, ono što ona jest, nikada neće stati. Možda je rijeka u ljudima, pa i ljudi mogu poteći neočekivanom snagom ljubavi i prijeći svaku prepreku i granicu. A možda je samo dovoljno ćutjeti ljudskost i nesebičnost. I teći ne mareći za kantone, nacije i granice. Kao Bosna.