Kao kap što pada na početku pljuska. Zateklo me to. Svugdje cijevi. Maslinaste boje i uniforme stupaju, uzdignuta čela, u slavu umišljene veličine i snage. Naše ili tuđe, svejedno.
Kao da je počeo pljusak nakon što se dugo mračilo. Prolaze gradom u koloni, poredani u linijama, beskrajne glave bez imena.
Govore da u ljudima spava zvijer, žedna i željna krvi, što ne zna da ljubi, čak i kad ubija i mre. Da je bolje skriti se pod skutima snage i udivljeno gledati paradu. Sjaj oružja za čast i slavu. Našu ili njihovu, svejedno.
Ali slutim, opako je sniti i u oružju sretan biti, uperiti cijevi u daljinu i misliti da metak nema cilja. Da onaj naš, ne traži žrtve, mesa, kostiju i krvi.
Dok prolaze cijevi i beskrajne uniforme, sanjam onaj naš metak. Kome je dodijeljen, kojem to neprijatelju, koju će majku zaviti u crno. Čije sinove i kćeri.
I zato ja stupam u vašoj koloni. Trčim međ topovima, okrećem glavu i vičem bez glasa, svima, svima u koloni, jer znam da me čuju.
Voli me! Voli me više od ičega na svijetu, voli me kao nikada prije, kao da nema sutra.
Voli me kao da nismo sami i nikada to više nećemo biti.
Voli me, kao metak što putuje svijetom da se vrati i zagrli me.
Voli me!
Jer hoću da ljubim i kad ubijam i mrem.
Kad ćutim da je kraj i nema više.
Voli me!
U slutnji tuge, nikada više.
Voli me!
I ja ću voljeti tebe.
