Nisam znao. Zašto?
Uzalud je pitati.
Mahnitost. Sebičnost. Agresija. Čemu to?
Kao da se svijet ruši, kao da ljudi gube dušu, kao da propadamo i srljamo, bezglavo. Ne okrećemo se, ne gledamo, ne razumijemo drugoga i nije nam stalo. Kao da želimo ostati sami.
U utrobi vlastite muke.
Ne znam jesam li bio jadniji i zbunjeniji kada su mahnito prisiljavali ljude na maske i igle, kad su gušili tuđe i drugačije mišljenje, prostituirali pojam znanosti kao polugu za tiraniju ne mareći za uplašene, ili kada sam umirao polako sa svakom vijesti o novom bombardiranju u Gazi, sa slikama gladi i djece u ritama i krvi, ne znam jesam li potonuo dublje čitajući o navodnim našim herojstvima i njihovim zvjerstvima u Ukrajini, osjećajući umor i zgađenost iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, ne znam imam li više snage slušati o potrebi da se mir i blagostanje ljudima uvedu dronovima i bombama.
Malo je reći da ne razumijem zašto se tzv. državnici natječu u prijetnjama i nadmetanju, iako to velika većina među narodima koje oni navodno predstavljaju od njih ne traži. Jeste li možda čuli neke Amerikance da u tisućama ili čak milijunima izlaze na ulice i traže da se što prije napadne Grenland? Ta grabež, nadmoć, želja da se drugoga ponizi, da se danas govori jedno, a sutra sasvim drugo, da se glorificira oružje i otvoreno govori protiv drugih i drugačijih, da se pominju blagodati zemlje i minerala koje treba oteti ili prepustiti, da se stalno trguje sa svime i promovira kako se baš sve novcem može kupiti i ništa nije sveto, pa čak ni djeca kojom se trguje ili tek pušta da umiru u bijedi i polako, radeći za najnižu nadnicu da bi na kraju bogati bili još malo bogatiji, a sila potvrdila smisao.
Malo je reći da ne razumijem i ne znam odgovoriti. Iako sam slušao sate i sate raznih mišljenja pametnih ljudi, čitao stranice i stranice, pronašao mnogo toga o geostrategiji, povijesnim faktima i strepnjama, olinjaloj i lažljivoj diplomaciji, lukaviim strategijama i podjeli moći i utjecaja, o tajnoj državi i mogao bih ponešto o tome napisati, odlučio sam priznati da ne znam i ne razumijem.
Odlučio sam da je dosta.
Taj svijet nije moj i nikada neće biti.
A sve ono što ne znam o svijetu je dragocjeno.
Možda se čini da u njemu nema mjesta za suosjećanje s patnjom, jer ona je posvuda i kao da nikada neće stati i ništa se ne može učiniti. Ali ja ipak osjećam.
Možda se čini da agresija uvijek odgovara na nasilje, ali ću tražiti snagu da ne bude tako.
Možda u tom vašem svijetu što se po portalima i televizijama besramno utapa u egu, nema mjesta za davanje drugom bez kalkulacije i računa, ali ću i dalje pokušavati.
Možda u tim digitalnim okovima kontrole mislite da možete okovati duh kao i tijelo i misli, ali ja ću i dalje ploviti.
Nježno. Bez glasa.
Samo ću biti.
Svoj.
