Planeti treba pomoći. O tome se puno piše, ali se daleko manje zna da se neravnopravna bitka za spas čovječanstva i očuvanje okoliša vodi i u ratovima. Tko misli da se diljem svijeta bacaju bombe dronovima i lansiraju projektili bez ikakvog ograničenja, da ljudi ginu bezveze, da naftne platforme gore, a dim suklja u nebo i onečišćuje atmosferu bez ikakve kontrole, gadno bi se prevario. Da je tome tako potvrđuje razgovor kojeg smo vodili sa stručnjakom za održivo ratovanje koji je školovan na najboljim zapadnim vojnim akademijama i danas aktivno sudjeluje u organiziranim vojnim djelovanjima SAD-a i Izraela. On je zasad odlučio zatajiti svoj identitet iz razumljivih okolnosti, ali je baš zato mogao otvorenije progovoriti o jednoj grani ratovanja o kojoj se ne piše, a nedvojbeno je jako važna.
Možete li nam reći što je uopće “održivo ratovanje”?
– Odgovornost za naš planet i budućnost naše djece ne ogleda se samo u zbrinjavanju otpada i borbi protiv klimatskih promjena, i mi u vojnim strukturama već nekoliko desetljeća razvijamo napadnu strategiju tzv. obazrivog uništavanja neprijatelja u uvjetima kontroliranog rizika za okoliš. Kao i sve ostalo, i ratno djelovanje treba težiti održivosti, pa se stoga razvijaju i koriste humana oružja s ubitačnim, ali vrlo preciznim djelovanjem. Slikovito rečeno, cilj je što više oštetiti neprijatelja, a da se pritom ne ometaju prirodna staništa flore i faune na nekom području.
Znači li to da toliko mnogo bombi i projektila bacate na velike gradove da biste očuvali prirodna staništa životinja i biljaka?
– To je logično postupanje, ali često i iznimno zahtjevno. Baš zato me boli što danas u medijima stalno čitate o granatiranju Gaze ili Teherana ili Bejruta ili bilo čega, a da nitko ni riječi ne kaže o tome koliko je tamo gradskih parkova spašeno. Većina je prošla potpuno neokrznuta, a u tim parkovima kriju se staništa rijetkih i ugroženih ptica kao što su sirijski djetlić i kratkonogi kobac, da ne spominjem biljke sirijsku kockavicu ili mnogima spasonosnu crnu buniku.
Ipak, svjedoci smo velikih razaranja i žrtava, čini se da su mnoga od njih sasvim besmislena i nepotrebna?
– Slažem se da trebamo učiniti daleko više po tom pitanju. Razvijamo nova oružja, stalno ih unapređujemo, evo, bacili smo više desetaka projektila s obogaćenim kisikom na Dan planete Zemlje, i u tim gradovima se nitko nije žalio, dapače, sa svih strana čujemo da su ljudi tamo zadovoljni. Čak se ni žrtve ne žale.
Kako djeluju te bombe s obogaćenim kisikom?
– Patenti su zaštićeni, pa ne mogu previše u detalje, ali ukratko, razvijena je tehnologija koja omogućava da se na mjestu bombardiranja nakon svega nekoliko minuta snažno proširi čisti planinski zrak, kojeg smo komprimirali u našim najpoznatijim nacionalnim parkovima. Na Bliskom istoku ima dosta vlage, temperature su visoke, pa to predstavlja pravo osvježenje. Ne biste vjerovali, počeli smo primati i neke zahtjeve za bombardiranjem, ali im trenutno, zbog velike potražnje i zastoja u proizvodnji bombi s obogaćenim kisikom, ne možemo udovoljiti. Realno, i da imamo više projektila ne bismo mogli. Ne možemo gađati kako se kome svidi, vojska ima svoje prioritete.
Ipak, eksplozije, požari, oštećenja industrijskih postrojenja imaju užasan utjecaj na stanje okoliša. Čini se da rat i zelena tranzicija baš i ne idu zajedno?
– Ne bih se složio s tim. Evo, Davidova praćka izrađena je od gotovo 90 posto recikliranih materijala i vrlo smo blizu tome da taj omjer uskoro bude još povoljniji i mogli bismo imati savršeni reciklažni ciklus. Drugo je što ti neki projektili prođu, padnu i naprave štetu i vjerojatno nisu sasvim reciklirani, ali nadam se da će i kod naših neprijatelja postupno rasti ta ekološka svijest, ipak imamo samo jedan planet i moramo ga čuvati, pogotovo sad kad nam svima prijete te klimatske promjene. Moram se pohvaliti i time da su neki naši projektili 100 posto veganski, u njima dakle nema nikakvih životinjskih materijala. Svi se odlikuju i certifikatom “100 percent plastic free” i kad padnu i eksplodiraju nitko ne strada od krhotina plastike čak ni kad se bombardiraju naftne bušotine, rafinerije i slična postrojenja u kojima poslije danima, pa i duže, bjesni požar. U tim oblacima dima nema plastike, a to je velik napredak. Trendovi su takvi da ćemo i tu imati sve bolje rezultate u godinama koje dolaze.
A što je s dronovima? Čini se da oni ne prolaze nikakve uvjete zelene tranzicije?
– Pa tu smo najviše iskoračili. Jeftini ekološki dronovi od kartona koji mogu nositi bombe ili druga oružja do težine od 2 kilograma i doprijeti na udaljenost do 120 kilometara, sve su popularniji. Jeftini su, biorazgradljivi, lako se recikliraju i ekološki su prihvatljivi, a svaki može smaknuti i nekoliko desetaka neprijateljskih vojnika ili civila, pogotovo ako se pošalju u rojevima. Mali su problem požari, ekplozije i druga razna oštećenja i onečišćenja, ali i tu činimo sve što možemo. Već razvijamo tzv. parfimirane dronove, koji raspršuju najbolje svjetske parfeme od Chanela no 5 do Yves Saint Laurent Black Opiuma, odmah nakon eksplozije. Neka bojišta nalikuju na zgarišta, ali mirišu poput polja lavande u cvatu. Vojnici su zadovoljniji, a i više žena nam se javlja u vojsku. Naravno, bilo bi dobro da šaljemo što manje dronova i zbog troškova, ali što ćete kad nam fali ljudi za rat.
Pa onda bi možda najbolje bilo da ih ne šaljete uopće?
– Kako to mislite?
Pa lijepo, prestanete ispaljivati projektile, bacati bombe i slati dronove. Odmah bi bilo i manje onečišćenja.
– Jel vi to provocirate?
Pa ne, samo kažem?
– A tko bi vas i takve kao vi onda branio?
Od čega?
– Kako od čega. Pa od bilo čega.
Možda nitko. Mene nitko ništa nije pitao ni kad ste krenuli ratovati.
– Pa normalno da nismo. Rat je odgovoran posao, ne može se tu pitati svatko o ovome i onome. Vojska radi svoje, dok se vi dogovorite mi smo već gotovi, što planiramo, to osvojimo i idemo dalje.
Dakle, rat je onda gotov?
– Rat nikad nije gotov, zato se i mučimo da ga učinimo održivim, evo sad i ekološki prihvatljivim. U moje vrijeme nije toga bilo, pazi na more, na kitove, oceane, ispali projektil, nemoj ptice, smanji plastiku, čuvaj civile ako baš moraš, recikliraj, razdvajaj, veganiziraj, pucaj na klimatske promjene, gnjavi se s ovime i onime, pa nije ni čudo da više, s oproštenjem, i ne znate tko tu koga jebe i zašto. Uglavnom, to vam je to, ovo zadnje izbrišite, objavite i ne spominjite moje ime, morate i vi nešto reciklirat, još najbolje da ne morate. Eh da, i sretan svima Dan planete Zemlje, javim se ja opet na Međunarodni dan očuvanja ozonskog omotača, tad bi baš mogli lansirat jedan dobar novi projektil, dolje gađa ljude, a gore oblake, vidjet ćete, prava bomba…, ali sad ne smijem više. Pozdrav.
