Sanjao sam o tome još kao dijete. Da dočekujem loptu u šesnaestercu i strašnim volejem ljevicom iz prve zakucavam loptu u rašlje za pobjedu u finalu svjetskog prvenstva i trčim šireći ruke od sreće i ekstaze, trčim, mašem, grlim, skačem, rastem i činim se sve veći i veći, toliko da lebdim nad stadionom gledajući radost i osmijehe posvuda. Sanjao sam i ništa drugo nije bilo važno. Jer, igra je san, a san igra. Toliko snažan i divan da bih i danas uvijek izabrao ostati u dubokom snu.
I svaki put kad dođe novo svjetsko prvenstvo to je svečanost. Duboko u sebi, još se nadam, možda se sve vrati. I ostane samo ljepota i ljubav prema igri. Ali je na javi ostalo malo. Sve manje volim svjetska prvenstva.
Bogatima ništa nije skupo
Kad je sve počelo i kad se vidjelo da se vrijednost karata mjeri u tisućama dolara, učinilo mi se to nevjerojatnim, jer meni je i nekoliko stotina za jednu kartu mnogo. Mislio sam, naivno doduše, da će mnogo stolica biti prazno, ali se na ogromnim, velebnim arenama za 50 i više tisuća ljudi, tražila preskupa karta više. Računam koliko bi trebalo koštati da četveročlana obitelj ode samo na jednu utakmicu, da popije tu famoznu vodu od 8 ili pivo od 16, da pojedu hamburger od 20 i još nešto dolara…, i ne mogu baš nikako ostati ispod par tisuća dolara ukupnog troška minimalno. Dakle, dobra mjesečna plaća ode za jedan dan i to bez da se pritom računaju troškovi putovanja, smještaja, prehrane i svega ostalog. Tko su ti ljudi na tribinama?
Odgovor mi je stizao postupno, s prizorima tribina na raznim utakmicama. Čini mi se da barem nekoliko tisuća karata ode na te bivše zvijezde, obitelji aktualnih nogometaša, pa i onih bivših, vidjeli smo i Beckhama i Victoriju s djecom, Suareza, Klinsmana, Simeonea i mnoge druge, pa i košarkašku legendu Kareema Abdul-Jabbara , aktualnog MVP-a NBA finala Jalena Brunsona, nama slabije znane zvijezde američkog nogometa, hokeja i bejzbola, nebrojene pjevače i glumce poput Shakire, Penelope Cruz, Javiera Bardema, Drakea i neizbježnog Toma Cruisea za kojeg bi se reklo da nije imao ložu, već svoju sobu na stadionu iz koje, zavaljen u veliku fotelju uz osvježavajuće piće, gleda utakmicu i ostavlja dojam da se beskrajno dosađuje. To bi bio prvi red povlaštenih s kartama, to su oni koji ne pitaju za cijene, jer imaju, a ima i njih, sigurno na tisuće. Onda slijede oni koji isto tako imaju, ali nisu u ložama. I njih ima na tisuće, nalaze se na najboljim mjestima, platili su ih suhim zlatom, prepoznaju se valjda po Rollexu vrijednom najmanje 20.000 dolara kojeg moraju imati ako žele sjediti na tim prestižnim mjestima. Zanimljivo je što baš tamo stolice nakon poluvremena još 5 do 10 minuta ostaju prazne, očito im nogomet više služi kao trenutni hir.
Onda slijedi ostali dio tribina, po njima kamere šaraju uglavnom nakon golova. Tu gledamo navijače s podignutim šakama u zraku i izvitoperenim grimasama od urlika koji kao da su izašli iz nekog nogometnog butika. Obavezno u dresovima, ispeglani, s nekim pićem u ruci, decentno obojani po obrazima, nerijetko i u kostimima, raduju se i slave. Došli su iz cijele Amerike, Sjeverne i Južne, došli su iz cijelog svijeta, pomno probrani svojim imovinskim mogućnostima, ljudi koji mogu preletjeti pola kugle zemaljske zbog nogometne utakmice, da vide i budu viđeni. Njih ima na desetke tisuća, jer svijet je velik. Ali nekako ne pamtim da sam igdje na tim tribinama ugledao neku siromašnu obitelj, u običnim izblijedjelim majicama, dotrajaloj obući, bez prestižnih i nimalo jeftinih dresova. Njih čini se nema ni u tragovima. Kako bi i moglo biti, karte su astronomske. Tako i nogomet više nije elitan bogataški sport samo na terenu, sport koji pripada preplaćenim nogometašima, trenerima, menadžerima i vlasnicima klubova bili oni osobe ili korporacije, već je on postao elitan i na tribinama. Gotvo isključivo bogati mogu gledati nogomet uživo, čast iznimkama, ionako su sve rjeđe. Nikada to nije bilo toliko vidljivo, kao sada na američkim kontinentima.
Tehnologija laže bolje od ljudi
Superkrađa koja se dogodila s čipom u lopti i vlasi Matanovićeve kose dobar je primjer katastrofe koja prijeti potpuno unakaziti jednu predivnu igru zbog pretjeranog granatiranja tehnologijom, koja polako postaje glavna zvijezda na terenu. Ne ljudi, ne treneri, ne igrači, čak ni suci, glavna postaje primjena mikromilimetarskog premjeravanja doslovno svega i svačega, pa čak i vlasi kose. I svi kao da su potpuno poludjeli pa ne žele vidjeti očito, a to je osnovni smisao pravila opsajda kako su ga zamislili kreatori nogometne igre prije nekih 160 godina. Želja je bila spriječiti nepoštenu i kaotičnu igru u kojoj bi napadači stalno kampirali ispred protivničkih vrata i čekali dugu loptu. Kako smo od tog jednostavnog principa došli do dodira kose i suđenja opsajda iako lopta u letu uopće ne mijenja smjer? Senzor u lopti postao je važniji od drame i neizvjesnosti izjednačenja u zadnjim sekundama, važniji od emocija, važniji od svega što se događa na terenu. Reći će netko možda da tehnologija ne laže. Ali laže, još kako laže, jer eto ne vidi, ne bilježi ništa taj isti čip kad lopta pogodi kabel iznad stadiona i promijeni smjer što je vidljivo golim okom, ali uzalud, jer taman tri dodavanja kasnije Englezi zabijaju gol Norveškoj. Regularan naravno. Jer i tehnologija ponekad naprosto laže. I nema tu ni pitanja ni opravdanja, ničega. Utoliko navijači ne bi smjeli biti naivni. Tehnologija služi onome tko njome upravlja, a taj želi da najveći, najbrojniji i najmoćniji budu uspješniji od malih zemalja i jednako tako malih i nevažnih tržišta. Nije važno samo kad se oglasi, VAR je još važniji kad je nijem i ne uključuje se, a to je tek početak. Bit će još lakše namještati stvari kad tehnologija sve bude mjerila i određivala, jer se ionako sve češće odlučuje o onome što je nevidljivo ljudskom oku.
Da stvar bude gora, nastavi li se s uvođenjem dodatnih tehnoloških novotarija, a sve ukazuje da će tako biti, već sada se može zamisliti nekakve senzorne kostime koje će igrači obavezno morati nositi, jer će se u vlaknima umjetne tkanine nalaziti na tisuće mikročipova preko kojih će se u svakom trenutku mjeriti baš sve na terenu, snaga udarca, smjer dodira, vlas kose, utjecaj dlaka na guzici na let lopte i famozni intenzitet duela tako da se u baš svakom trenutku zna je li igrač suparnika udario ili gurnuo silom od 100 kilonjutna ili većom. Lako je već sada zamisliti da će, po uzoru na milimetarske opsajde biti dosuđivani penali, crveni i žuti kartoni, slobodni udarci i sve ostalo na temelju toga što senzor pokazuje da je netko nekoga dirnuo silom većom od recimo 10o nečega, ali od faula neće biti ništa ako se izmjeri 99 ili manje. I onda ćemo svi zuriti u podatke na ekranu koji će nalikovati video igrici u kojoj još samo slučajno statiraju živi ljudi, odnosno igrači. Štogod bilo, taj i takav nogomet više neću gledati ni sekunde. Tada će ostati jedino divljenje svemoćnoj tehnologiji, a nogomet će doista postati sporedan i nimalo važan.
Bahati razmaženci odbijaju igrati
Još jedna sramota dogodila se u onome što neki nazivaju čak i najspektakularnijom utakmicom prvenstva, a to je golijada u borbi za 3. mjesto između Francuske i Engleske, razočaranih divova koji su se narugali cijelom svijetu pokazujući da im nije stalo do tamo neke brončane medalje. Igrači koji se šetaju terenom bez volje, ne da im se, ne trče za protivnikom, puštaju da tko god hoće dođe s loptom u šesnaesterac i zabije im gol, razmaženi i bahati, povrijeđeni jer imaju igrati tek za 3. mjesto, jer ih se trener u prijašnjim utakmicama nije sjetio, dozvolili su ono što se ne viđa niti na veteranskim turnirima, gdje ljudi igraju tekmu poslije nekoliko piva i porcije ćevapa. Deset komada ukupno je palo, a moglo je biti još deset da su golmani bili malo lošiji ili da se napadačima malo više dalo. Valjda bi sada svi mi trebali biti sretni što su preplaćene nogometne zvijezde ipak pristale odigrati to, što su se Englezi udostojili primiti medalje, čak ih i ponijeti kući. Tko zna hoće li se ikada njima nekome i pohvaliti ili će ih jednostavno spremiti negdje u podrum i zaboraviti ispod hrpe starih časopisa i odbačenih dječjih igračaka. A oni idioti iz malih i manje bahatih zemalja što se osvojenim trećim mjestom na Mundijalu i danas ponose ostaje samo uvidjeti na primjeru Francuza i Engleza da je to utakmica za kretene u kojoj sudjeluju samo oni što u tom trenutku nemaju pametnija posla ili nisu uspjeli nabaviti ispričnicu za bolovanje na vrijeme.
Udri, prevari, istuci…
Pod krinkom zaštite igrača uvedeno je i tzv. pravilo o prekidu utakmice na tri minute usred svakog poluvremena, iako su neki stadioni bili pod klimom, a ponegdje uopće nije ni bilo vruće. Reklame su uredno išle. Hoće li nogometna utakmica ikada više biti odijeljena na dva dijela ili će četvrtine postati nešto normalno ostaje da se vidi, ovisno i o tome hoće li se navijači pobuniti protiv beskrupuloznih i pohlepnih u nogometu. Infantino i Trump su već opjevani, a u svinjariji s opraštanjem crvenog kartona američkom igraču Balogunu (Halo Infantino, kako brat?) sve je već rečeno. Zanimljivo je tek zamijetiti kako je američki izbornik imao sjajnu priliku odbiti ponuđeno i ostaviti spornog igrača na klupi, mogao je i Balogun odbiti igrati, pa bi tako stekli simpatije i mnogih navijača, a sebi skinuli s leđa stigmu povlaštenog favorita, da se ne spominje viteštvo i fair-play. Čini se da ti pojmovi ne postoje u posvemašnjem poimanju profesionalnog sporta kao krutog biznisa, pa su tako Amerikanci, s Balogunom u sastavu, odigrali očajno, sasvim podbacili i zasluženo dobili četiri komada od dotad neuvjerljive Belgije. Lopta je ponekad ipak poštena, pogotovo ako čip u njoj ne odlučuje o ničemu.
Na kraju je došlo i finale dostojno lošeg prvenstva. Ulaznica je uspjela probiti plafon, cijena je dosezala i više od 11.000 dolara, ali su neki unatoč kupovini ulaznica prve kategorije dobili mjesta u kutu stadiona ili na višim tribinama, nakon što je FIFA mijenjala raspored sjedenja kako bi oslobodila prostor za VIP pakete, za sve te glumce, pjevače, poznate i moćne. Protivno interesu da se zaštiti zdravlje igrača poluvrijeme je usred finala trajalo punih 27 minuta da bi se našlo mjesto za Justina Bibera, Shakiru, Madonnu i ostale. Argentina je pokušala sabotirati nogometnu igru i pritom su oborili sve negativne rekorde ne uputivši niti jedan jedini udarac u okvir sve do posljednjih nekoliko minuta produžetaka. U međuvremenu su tukli, slučajno u prolazu udarali, ispod glasa i sasvim otvoreno provocirali protivnike, a kad su ipak izgubili krenuli su ih i doslovno tući poput kakvih uličara dok je Messi pozirao i plakao praveći se da to i ne primjećuje. A onda su ponovo nastupili Infantino i Trump, puni sebe i svoje velevažnosti pri dodjeli medalja. Karikaturalni predsjednik SAD-a, taj osvjedočeni borac za mir koji vodi ratove gdje god stigne, poslije predaje pehara stao je zajedno s ekipom Španjolske dok su ovi dizali pehar, a konfete letjele, valjda smatrajući kako je sasvim normalno da i on bude prisutan, jer kakvo je to slavlje bez njega. Srećom, Infantino ga je uzeo za ruku i odveo s pozornice.
Što je ostalo?
Uzevši u obzir sve gore navedeno svjestan sam da bih danas trebao sanjati malo drugačije. Ovo je aktualni scenarij za nogometne sanjarije. Više nisam dijete i sada maštam kako dočekujem loptu u šesnaestercu ljevicom i udaram je točno u blizini dušice, gdje se nalazi čip, tako da može biti izmjerena najveća rotacija i brzina udarca istovremeno, a onda skačem od nagle sreće, pa se još brže obuzdavam i pogledavam pomoćnog maše li zastavicom, a utaman čujem glavnog kako nešto fućka i ja sad maštam kako se svi skupa natežemo i malo raspravljamo sve dok se ne stvori još veća gužva i kaos, pa se naguravamo sa suparnicima dok čekamo “varenje” i čim se lažno pičkaranje primiri odlazi i sudac na televiziju i gleda i gleda i gleda, pa onda svi zajedno gledamo na velikom ekranu ono što on gleda na malom, sve dok se konačno ne okrene i svima na mikrofon na lošem engleskom ne objasni kako za cijela tri mikrometra moj mali nožni prst ipak nije bio u opsajdu i tek tad se svi za stvarno radujemo i grlimo i trčimo i namještamo koreografiju i guramo tetovaže u prvi plan taman za objavu na Instagramu gdje imam sedam i nešto milijuna pratitelja, pa je red da ih nipošto ne razočaram.
Fuj… I snove su mi usrali. Toliko da moram reći i ovo. Jebite se i vi i vaša Ljiga prvaka, sve te milijarde, bazeni, vile i jahte, do daljnjega gledam nogomet samo uživo, a to znači lokalne derbije kao što su Klana – Borac Bakar ili Pomorac – Halubjan. Za središnju Hrvatsku nudi se obračun Bedekovčine i Sesvetskog Kraljevca, za Dalmaciju derbi između Polače i Zrmanje, a u Slavoniji dobro zvuči veseli ogled između Kutjeva i Svačića iz Starog Slatnika. Nema smisla nabrajati, ponuda je ogromna, samo birajte. Bit će nam bolje nego u Americi.
