Ljudi diljem svijeta iskreno se raduju što je, barem na trenutak, pronađeno rješenje za mir u Gazi. To je prirodna reakcija, lako razumljiva i toliko rasprostranjena da je i naivnom jasno kako se ratovi na kugli zemaljskoj ne događaju slučajno, odnosno zbog toga što je većini ljudi nasilje poželjno, zabavno i dobrodošlo, već, upravo suprotno, zato što političari i oni koji ih korumpiraju novcem, te ratove žele, organiziraju i pokreću.
Trump se idolizira i po tko zna koji put kandidira za Nobelovu nagradu za mir. Ni manje ni više. Valjda, slijedeći tu logiku ni Benjamin Netanyahu više nije toliko loš, ratni zločin više manje, tu i tamo poneki genocid, sve se to s vremenom zaboravi. Nitko drugi nije mogao biti u ulozi humanitarca godine u pokušaju posljednjeg dostavljanja hrane u Gazu doli vječne globalističke heroine jezovita pogleda Grethe Thunberg. Koja štiti planetu tako što objašnjava čega se sve sirotinja treba odreći za njezino dobro i prigodno ne primjećuje da će bogati i moćni na tome steći još veću kontrolu, moć i novac. Na kraju su se ispostavile točne i one teoretičarsko zavjereničke glasine o tome da bi Tony Blair mogao voditi buduću zonu Gaze. Baš on, čovjek koji bi morao biti dovoljno osramoćen i odavno osuđen nakon što je vodio zapadni svijet u irački rat lažući o dokazima postojanja iračkog oružja za masovno uništenje. A to je bio glavni argument za rat. Zatim uloge u tom propagandnom filmu nastavlja Jared Kushner, Trumpov zet, koji je dojurio i navodno pomogao da se u posljednji trenutak ipak sklopi mir u Gazi. Taj isti čovjek, prema viziji svog punca, koju je ovaj i javno objavio, o pretvaranju opustošene Gaze u mediteranski hotelsko-turistički raj, planira koliko sutra graditi hotele, poslovne zgrade, nebodere od betona i stakla, na poprištu ratnog zločina i genocida. I na tome dobro profitirati. Nije li samo ovo dovoljno da se shvati zašto ovakav mir ostavlja okus gađenja u ustima. Zar je toliko ljudi pobijeno da bi se izgradio još jedan Trumpov hotel na obali Mediterana?
Pitanje je retoričko, najmanje je važno čiji će formalno biti hotel, današnji kapital ima nevjerojatno mnogo načina za prikrivanje porijekla, ionako nema straha da će ga netko ozbiljno i neovisno istraživati. Umjesto toga zanimljivo je primijetiti kako je ovakav sporazum, doslovno isti, mogao biti postignut i prije dvije godine. Ili prije 18 mjeseci. Ili prije godinu dana. Osnova za dogovor je jednostavna. Primirje, pa povlačenje vojske, pa povratak talaca s obje strane, a poslije dolazi Tony Blair i preuzima stvari u svoje “neovisne” ruke. Činjenica radi, kad je riječ o razmjeni talaca, valja podsjetiti da Izrael traži oko 48 talaca, a Hamas gotovo dvije tisuće. Onaj uvjet zbog kojeg je navodno Netanyahu htio ratovati do posljednjeg čovjeka ukoliko to nije on, a to je da Hamas zauvijek bude eliminiran, nije ostvaren. Uvjet da Izrael “oslobodi” Gazu nije ostvaren. Projekt jedna država na dvije obale zasad nije ostvaren. Logično je pitanje, pa zašto onda i ranije nije sklopljen mir, barem bi se uštedjele tisuće ljudskih života, neizmjerna patnja, glad i stradanje.
Odgovor je stravičan. Jedino što je danas donekle različito u odnosu na razdoblje prije godinu ili dvije dana jest to što je negdje 85 posto Gaze pretvoreno u prah i pepeo, do te mjere da nekakva obnova nema većeg smisla, već i ono malo preostalog treba do kraja srušiti, pa iznova izgraditi novu Gazu. Modernu i prozapadnu i stvoriti pravi mediteranski-turistički raj, resort za dokonu dobrostojeću svjetsku elitu kojoj neće biti važno jesu li konobari, kuhari, čistači, taksisti, sobarice, nosači…, jesu li ljudi na loše plaćenim sluganskim poslovima Palestinci ili Filipinci, Ganci, Somalijci, odnosno siromašni ljudi iz bilo kojeg dijela svijeta uključujući u tu jednadžbu i ponekog malog čovjeka iz Izraela.
Još je jedna stvar danas jako različita nego prije. Mnogo je više stanovnika Gaze pobijeno, izgladnjelo ili pobjeglo iz toga pakla i oni neće predstavljati toliku smetnju izraelsko-američkim globalistima u izgradnji nove Gaze, koja bi jednoga dana, za tko zna koliko desetljeća, mogla i formalno pripasti Izraelu. Budite sigurni da o tom planu “dobri” Tony Blair ponešto zna.
Uvjeti takvog mira su praktično ozakonjenje genocida na koje, paradoksalno ili ne, pristaje i Hamas. Čiji su ciljevi u ratu, kojeg su navodno sami izazvali lansiranjem projektila na Izrael, također izostali, neovisno o sve većem broju država koje na valovima nezadovoljstva i protesta diljem svijeta, priznaju Palestinu. Pitanje je što priznaju? Koju to točno državu, u kojim granicama, s kojim ljudima i kojim to ljudskim pravima koja se moraju poštovati u toj priznatoj Palestini. Na sva ta pitanja oni koji priznaju državnost Palestincima ne daju odgovore, pa je stoga legitimno pitati kakvu uopće težinu ili smisao ima čin priznanja nečije državnosti kad ta država ne terenu jedva da i postoji. Licemjerje je tim veće kad brojne od tih država koje su zadnjih mjeseci priznale Palestinu i dalje prodaju ili poklanjaju oružje Izraelu, ono isto koje služi za ubijanje i progon Palestinaca iz Gaze.
Rat je poslužio i tome da se proizvodi i prodaje oružje, američko uglavnom, ponešto prozapadno, odnosno europsko, da se na tome ostvari profit, onaj najjadniji mogući, na nečijoj patnji, krvi i smrti. I na kraju, ali ne najmanje važno, rat je poslužio i tome da se ljudi diljem svijeta dijele i antagoniziraju, svađaju, kažnjavaju ili nagrađuju oko Palestine i Izraela. Poslužio je globalnom razjedinjavanju ljudi i pokušaju da u tom “biranju strana” potonemo u beskrajnim međusobnim borbama i raspravama. Samo da bi, po tko zna koji put, postalo očito kako “ljevica” i “desnica” diljem svijeta, više praktično i nemaju političkih ciljeva posvećenih istinskoj brizi o ljudima, već gotovo isključivo ciljeva na kojima grade svoje lažne identitete političke različitosti i podijeljenosti u tabore. Ljevica je propalestinska, desnica proizraelska, ali političari u obje opcije ipak imaju mnogo toga zajedničkog. Beskorisni su, većinom korumpirani i nesposobni za istinsku toleranciju i uvažavanje drugih ljudskih bića, za slobodu i jednakopravnost svih i svugdje.
Baš zbog bestijalnosti rata valja reći: Da, bolje i bilo kakav mir, nego ubijanje. Ali, oni koji jednoga dana požele otići na ljetovanje u Gazu moraju znati za energiju zločina na kojoj nastaje taj budući globalistički hotelski resort, mediteranski raj za perverzne i izopačene. Čak i ako Trump stvarno uskoro dobije Nobelovu nagradu za mir ta bi mogla vrijediti koliko i toalet papir u nekom od tih budućih hotela s pogledom na beskrajni mir plavog Mediterana.
Na kraju, zločince i odgovorne za Gazu ne treba mrziti. Uskoro će i sami teško živjeti sa spoznajom onoga što su napravili. Istina neće ostati skrivena, diljem svijeta ljudi je osjećaju, iako se porobljeni mainstreem mediji trude ignorirati je i stvarati nove nedoumice i kaos. Diljem svijeta, ljudi se bude i to je zalog vjeri da Palestina jednog dana doista može biti slobodna i na ponos čovječanstvu. Tiha nada je dobrodošla. Neka mir bude samo početak. I neka potraje.
