Samo prave kukavice, lažni salonski revolucionari, porobljivači svijeta za tipkovnicom…, ratove vode daljinskim projektilima. Siju smrt u rukavicama pazeći pritom da njihove guzice budu na sigurnom i toga se ni najmanje ne srame. Inače ne bi izlazili pred kamere i prijetili usput hvaleći snagu vojne sile kojom imaju priliku sasvim pogrešno zapovjedati. Jer prava moć nikada nije i ne može biti u nasilju.
Dan kad su Amerika i Izrael srušili posljednje uspomene na nešto što se kolokvijalno nazivao međunarodim pravom trebao bi biti upamćen kao prilika za osvještavanje o besmislu i uzalodnosti ratova, koje se netko usudi voditi u naše kolektivno ime i postojanje. To naše znači, prozapadno, a može se dodati i imperijalističko, u propagandnom tonu i demokratsko, jer se prečesto i sasvim neopravdano volimo kititi epitetom o pripadanju naprednijem i razvijenijem dijelu svijeta. Čini se da više ni navodnim vođama navodno slobodnih naroda nije previše neugodno što iz tih “kolijevki demokracije” dolazi smrt.
Dan kad su Amerika i Izrael odlučili da imaju pravo ispaliti hrpu projektila na Iran bez ikakvog suvislog obrazloženja, ako takvog uopće i može biti, prilika je za osvještavanje o besmislu rata, za razumjevanje dubine zla koje dolazi iz svake proizvedene granate, iza svake puške na ramenu, iz svakog drona što treba ubijati, iz svakog projektila proizvedenog da negdje drugdje i nekome drugome pokaže kako mora pristati na podređenost i izrabljivanje. Iluzija je i laž smatrati kako oružje ipak može poslužiti nečem dobrom.
Dan kad su Amerika i Izrael ipak odlučili da njihova vizija pravde nudi opravdanje za sijanje smrti, jer je to način za porobljavanje cijelog Bliskog istoka kao regije, prilika je za razumjevanje kako nitko nema pravo tumačiti drugom narodu, drugoj kulturi, različitoj civilizaciji od naše, kako bi trebao živjeti. To što će naše navodne vođe naših navodno slobodnih naroda izgovarati nešto o neprihvatljivom i nedemokratskom iranskom režimu podrazumjeva apsolutno neshvaćanje činjenice da svaki narod ima svoj put i svoj način. Inače bi netko, kad bi bio dovoljno moćan, vođen tom i takvom logikom, odavno trebao projektilima potaracati SAD. Zašto? Pa tamo je politika u službi kapitala, ne ljudi, za početak. Tamo morate raditi dva lošija posla da biste mogli plaćati režije i skromno živjeti. Tamo su ulice prepune beskućnika, koje ne žele ili ne mogu zbrinjavati, jer im do ljudi nije ni stalo. Tamo će i trudnicu istjerati iz bolnice prije poroda, jer ništa nije besplatno, pa ni zdravlje. Tamo je smrtonosna droga lako dostupna, a ovisnici nalik omamljenoj hordi besprizornih duša. Tamo je politika vrijedna koliko i kapital koji iza nje stoji, lišena ideala i ogoljena do najsebičnijeg interesa… Moglo bi se nabrajati, još kako bi moglo, ali je i ovo dovoljno da se shvati poanta, a ona je sljedeća: Niti jedna zemlja, niti jedan vladajući režim nema pravo tjerati ljude da žive drugačije od onoga što žele ni u svojoj zemlji, a kamoli u tuđoj.
Dan kad su Amerika i Izrael odlučili da više nema razloga skrivati beskrupuloznost vlastite želje za nasilnim iskorištavanjem drugih i slabijih prilika je da se razmisli o tome može li se pronaći način da svi zajedno i sasvim kolektivno, jednom zauvijek, pronađemo način za odustajanje od naoružavanja i gole sile kao prihvatljivog načina komunikacije i krvavog suživota.
Da kažemo, mislimo i osjećamo NE. Ne kao oblik nepristajanja, ne kao odlučnost nesudjelovanja u krvavom piru.
Sve što ćemo ikada po tom pitanju učiniti treba biti bez nasilja.
Inače će energija s kojom su SAD i Izrael odlučili sijati smrt postati i naša energija. A to je zamka.
Vrijeme je za buđenje.
