Postoji najmanje jedan razlog zbog kojeg se umjetna inteligencija ne bi trebala baviti kreativnom umjetnosti. Zbog radosti stvaranja. Koju ne osjeća. I putovanja svojim mogućnostima koje razvijaš stvarajući, ne imitirajući pritom nikoga i ništa.
Još od kada je objavljeno da je zaživio jedan poseban projekt, a bilo je to prije nekoliko godina, projekt u kojem je umjetna inteligencija skladala pjesme za novi album Oasisa i prigodno ga objavilia AIsis, osjetio sam da je u tome nešto pogrešno. Osjetio, onako inutitivno, ali tada nisam znao o čemu se točno radi. Pjesme nisam slušao, ne samo zbog način njihova stvaranje, nisu mi Oasis nikada ni bili pretjerano dragi, već mi naprosto nije probudilo ni malo znatiželje. A onda su neki kritičari napisali da ima tu i dobrih stvari, pa nije to ni loš album, kad već pravog Oasisa nema.
To dolazimo do važne lekcije koju nam daje umjetna inteligencija. Sasvim neobično, ali ona nam poručuje da se sve ipak ne može kupiti ni mjeriti novcem. Svatko tko je ikada pokušao, pa makar i ne pretjerano uspješno, napisati tekst, pjesmu, knjigu, nacrtati sliku, izraditi skulpturu ili makar šalicu, svatko tko je ikada uzeo neki instrument u ruke i skladao barem poneki intuitivni ton, zna kakav je ushit radosti skriven u događanju kreativnosti, u onom trenutku kada maglovita, možda i podsvjesna ideja, izađe i zaživi, pojavi se u našim čulima i ispuni ih radosti.
Može to biti i vrijedno umjetničko djelo. Ili sasvim neuspjelo. Svejedno. Stvaramo i zbog radosti, i u tom, možda i prekratkom trenutku, jedino zbog radosti. Poslije će možda doći i misao; “a koliko to vrijedi?”. I tada neće svatko znati i osjetiti da su čak i najveća umjetnička djela, književni, likovni ili glazbeni klasici, najviše vrijedili u tom prvom trenutku, toj prvoj radosti, čak i onda kad je netko, a rijetko je to bio umjetnik i krator, na tome zgrnuo milijune. U tome se krije produhovljena ljudska potreba da prebire po žicama, miješa boje, oblikuje glinu, slaže stihove i putuje maštom i intuicijom osjećajući kako, barem na tren, dodiruje božansku ljubav i inspiraciju. A to nema cijene, korijen ljepote života krije se u nama i našoj radosti.
Tko je ikada osjetio takav ushit znati će da je ljudsko djelovanje, iskreno i strasno, ujedno i najljepši način putovanja. Učenja isto. Kao kad beba pokušava osoviti se na noge i učiniti svoj prvi korak, tako je i svaki umjetnik nekada, po prvi put, zatražio svoju božju iskru u izražavanju, stvarajući pritom svoje prvo djelo. I bili smo svi, morali smo biti, pomalo nesigurni, nespretni i zbunjeni, nedovoljno dobri da izrazimo tu nutarnju kreaciju, ali svejedno osjećajući radost zbog koje nećemo odustati. Pa što da je bio tada na raspolaganju program, koji bi sam to uradio po narudžbi. Umjetna inteligencija. Što bi ostalo od radosti? Još gore, bismo li naučili bolje prebirati po žicama, slikati ili pisati. Svijet je pun velikih umjetnika, gotovo svima to je zajedničko, čija su prva djela bila slabija od onoga što će uslijediti kasnije s više iskustva i zrelosti. Jer su stvarajući rasli, vodeći se radosti, sve dok nisu izrodili djela kojima se i danas divimo. Veliki umjetnici, naravno, utjecali su jedni na druge, ponekad čak i kroz natjecanje, a sve to umjetna inteligencija ne može dati, jer umije osmisliti djelo samo na temelju onoga što je netko već stvorio, tražeći svoj put kroz milijune i milijune računskih operacija i simulacija, pritom nudeći onaj ishod kojeg će netko već naručiti.
Kao kakav paket, u celofanu, plaćen i isporučen.
Stvaramo zbog radosti stvaranja. Iako se to može imitirati, ne može se kupiti. Ta je lekcija umjetne inteligencije vrijedna, to podsjećanje ima svrhu. Zato i plješćemo živim umjetnicima dok izvode svoja djela, pa čak i tuđa, jer dijelimo ushit kreacijom, ujedno dijelimo i uživanje u djelu i izvođenju istog. Pa čovjek i ne mora biti veliki umjetnik da bi u umjetnosti uživao i osjećao trnce. Zato u budućnosti i trebaju biti posebno vrijedna sva djela stvorena ljudskom rukom, pameti, intuicijom, znanjem i dušom. Kao i ovaj tekst uostalom. Kakav god bio, pisan je u strasti, optimizmu i ushitu kreativnosti i te osjećaje ništa neće izmijeniti, taman i da ga nitko, nikada ne pročita i nitko nikada ne plati ni jednog jedinog centa za njega. I u tome ništa nije umjetno, već ljudski, zaigrano i predodređeno vječnosti. U putovanju i ljepoti življenja. I radosti stvaranja.
