Svjetski putnici i putopisci često primjećuju, u raznim dijelovima svijeta i na svim kontinentima, nešto neobično. Kad umorni putnik zaluta, kad bude žedan i gladan, kad mu treba bilo što, pomoći će ti onaj tko ima najmanje, čak i bez da ikoga pitaš.
Siromašan će čovjek imati malo, ali će sve što ima podijeliti s tobom.
Prolazili bi ti svjetski putnici, pješice, autom, motorom, vlakom, biciklom, čak i na konju poput Željka Malnara, kroz pustinje i prašume, kraj rijeka, mora i jezera, neutabanim ili asfaltiranim cestama, dobro i pomno planirajući svaki korak, pa opet, kad ih zadesi nevolja odnekud bi se pojavio mali čovjek, ponekad i u ritama i dao sve što ima, često ne tražeći baš ništa zauzvrat.
Poznati glumac Ewan MacGregor, koji je s prijateljem proputovao veći dio svijeta na motoru prisjeća se u jednoj od epizoda svog serijala kako im se motor pokvario u Mongoliji, usred ničega, pa su se u toj pustari, niotkuda pojavili jahači na konjima, odveli ih kod sebe doma, a to je bio šator na livadi, dali im svoju najbolju hranu i piće dok su brojna djeca oko njih poskakivala u igri. Bilo mu je očito da njihova djeca ne uživaju svaki dan u tako obilnom i probranom jelu i da njihov motor, makar i pokvaren, u novcu vrijedi više od svega što njegovi domaćini imaju.
A kad bi ušli u neki veći grad do onih najboljih i najljepših kuća bilo im je teško pristupiti. Visoke ograde, oku neprobojne živice, kamere, upozorenja, rampe, čak i naoružani čuvari pazili su da tkogod nepozvan ne upadne u boljestojeće domove uglednika, imućnika i političara.
Kad je Željko Malnar na svojim avanturama obilazio egzotična mjesta i narode rijetko je kucao na takva vrata. Bio je među lokalnim ljudima, družio se s njima, jeo i mnogo i obilno pio, pričao, smijao se i plakao, pa i spavao s tamošnjim ženama, uživljavajući se u svaku esenciju i poru života nekog kraja, naroda ili plemena. I svugdje su obični ljudi najčešće znali podijeliti s njim ono što imaju, čak i ono najbolje što i sami rijetko mogu uživati.
Kad bi neki današnji putnik s ruksakom na leđima krstario Švicarskom bilo bi mu najbolje da ni slučajno ne zaluta u Davos.
Jer, ovaj lijepi švicarski gradić odavno je, silom prilika, postao dom za bogataše i moćnike, a oni ne vole dijeliti.
I jako se boje da će im netko uzeti ono što imaju, iako imaju puno više nego će im ikada trebati.
Bili biste krajnje sumnjivi da uđete tamo i iznemogli zatražite čašu vode i koricu kruha.
Vjerojatno ne biste ni mogli satima lutati ulicama ni kucati po nečijim vratima, Ne bi prošlo ni 5 minuta da vas policija ne pokupi, makar zaštitari, privatni plaćenici ili nabildani tjelohranitelji što rade na osiguranju imućnih i uplašenih za svoju imovinu.
Ne biste vidjeli zabranjene zone izbliza, blještave hotele i rakošne vile, bogate vozne parkove, privatne helikoptere i avione za uvaženu “elitu”.
I inače se ne dozvoljava da se te stvari snimaju.
Nije neka reklama.
Ali neke druge stvari jesu. Odjednom su društvene mreže zapljusnule tisuće objava o povijesnim govorima što su ih tamo održali bankar Carney, perverzni francuski glumac skriven iza tamnih naočala Macron i američki egocentrik Trump.
Spasitelji? Voljeli bi da ih tako zovu, ali pitanje je kako očekivati da će vizionari iz Davosa stvarno željeti mijenjati svijet nabolje i dati mu novi smisao kad oni nisu tu od jučer i svijet je upravo takav kakav jest i njihovom zaslugom.
Jednostavno je. Taj isti svijet bi odmah bio bolji kad bi “elita” počela dijeliti, kad bi istinski pokazivali humanost, nesebičnost i empatiju.
Ovako, njihova silna zabrinutost za čovječanstvo i ne može biti ništa drugo doli želja da još više bogatstva moći i kontrole uzmu sebi, pa makar svima ostalima ne ostale ni mrvice sa stola.
Ni čaša vode, ni korica kruha.
Utoliko je sve jasno.
I ostaje tek propaganda o dobroj “eliti” iz Davosa.
