Kad presahne inspiracija i sve postane dosadno, predvidljivo i besmisleno, kad svaka riječ biva teška kao olovo, a rečenica nalik brijegu prema kojemu Sizif vječno gura svoju muku, srce je sve što imaš.
A kad zapitaš srce što učiniti, neće se dogoditi naoko ništa, jer trikova u stvarnosti nema i prečacem se do magije ne može stići.
I koliko god bilo uzaludno, kapnuće nekoliko riječi, čak i rečenica da ostane trag u vječnosti beskonačnog. Kao zalog spoznaje o svemu što istovremeno postoji u svakome, pa je svejedno sasvim imaju li muze svoj dan, jer ono što riječi govore oduvijek diše i postoji duboko u nama, smiješi se i ljubi, čak i kad riječi nema.
Ja sam samo volio riječi. Kao igračke. U njima sam tražio snove. Maštao da šaljem osmijeh i ljubav svima i svugdje. I svaki put kad one nekoga dirnu, pruže zrno utjehe, radosti i vjere u sutra, svaki put kad riječi moje prigrli netko, ja znam da smo jedno. Jer nikad se vidjeli nismo, a odjednom se poznajemo.
A sve zbog jedne izgubljene pahulje u snježnom beskraju, što je nesigurno skočila u tamu i lelujavo pala u ambis, u nevinu i nježno čistu bijelu bez kraja.
Sve zbog riječi.
