Brzina kojom je Bruce Lee, gol do pasa, mlatio suparnike redom, jednog po jednog, danas mi je malo u magli. Sjećam se donekle tog mišićavog torza, snažno naglašenog zvuka udaraca i urlika na rubu siktanja kojima je u rijetkim trenucima predaha, dodatno ulijevao strah u kosti svim negativcima, koji su se usudili stati pred njega. Bilo ih je na stotine. A on, sam protiv svih. U zmajevom gnijezdu.
Tamo negdje u prvoj polovici osamdesetih, počeo sam sanjati u mraku kino dvorane. Onako iskreno i prepušten mašti. Ponekad sam bio i zahvalan tami koja je skrivala suze što mi teku niz lice dok se čarobni ET vanzemaljac diže poput feniksa iz mrtvih i čudesno podiže dječje bicikle prema nebu poput aviona koje baš ništa ne može zaustaviti na putu prema slobodi. “Hoću kući!” Plakao sam, kao da slutim da i sam negdje skrivam tu davno zaboravljenu kuću o kojoj tek ponekad snivam i uživam.
Život, pa i više od toga
I smijali smo se, još kako. Glupim, ali poštenim polaznicima “Policijske akademije”, okrutnom i brutalno crnom humoru iz “Ima li pilota u avionu”, smijali smo se i zajedno s našim junacima, s prenaglašeno grotesknim smijehom “Policajca s Beverly Hillsa” i onim “Istjerivača duhova” ili putovali kroz vrijeme i avanture u “Povratku u budućnost”, kroz čudesne svijetove “Gooniesa” ili sanjali o svom labuđem potezu kojim “Karate kid” pobjeđuje sve na kraju… Bilo je još mnogo tih filmova, dragih i onih kod kojih me je nešto smetalo, iako su većinom svi tvrdili da su fantastični kao što je recimo “Top Gun” ili “Koktel” ili “Boja novca”. Pa i onih prvih što su me ostavili bez teksta, ali sa snažnim utiskom i dubokim prezirom prema ratu poput “Voda” Olivera Stonea, ili manje poznatog, ali danas dobro ostarjelog “Žrtve rata” ili prvog “Terminatora”, koji je progovorio o nekoj jezovitoj i tmurnoj budućnosti usput uvodeći neke standardne blocbuster fore, koje će poslije mnogi ponavljati sa sve manjim i manjim uspjehom. Tek kasnije, kad malko odrastem i sazrijem, otkriti ću klasike poput surove “Apokalipse Danas” ili slojevitije i dublje ratne epopeje “Lovac na jelene” Micheala Cimina. Da ne nabrajam dalje, s filmom sam živio i odrastao, film je bio nezaobilazan dio života, priča, usporedbi, maštanja, preporuka, film je bio život sam, pa čak i više od toga.
Stav oživotvoren u pjesmi Zabranjenog pušenja o nekom njihovom “Kinu 1. maj”.
“I dok vjetar njiše travu, vijore zastave,
I dok vjetar mrsi kosu njegove drage,
On pobjeđuje sam protiv svih
i sretan je kraj,
Još samo na platnu
Kina prvi maj!”
Beskrajni dan Paklenog šunda
A onda su potiho stigle video kazete, pa video klubovi, pa piratske snimke loše kvalitete, koje se, nekim čudom, pojavljuju ponekad i svega nekoliko dana nakon premijere filma, snimane iz ruke, u nekom dalekom zamračenom kinu na drugom kraju svijeta. Tako da se ponekad, taman na ključnoj sceni netko ustane i sakrije ti ekran na sekundu. Filmova je odjednom bilo na stotine, svih žanrova i tema, trebalo je samo posegnuti. Stiglo je razdoblje obilja i gorke spoznaje da na svijetu ima mnogo više loših filmova nego onih drugih. Stiglo je i vrijeme sazrijevanja i pravog zaljubljivanja, ne onog adolescentskog, već pravog filmskog odrastanja. Obilježilo ga je mnogo toga zbog čega sam tih godina bio duboko uvjeren kako je filmska umjetnost velika i važna. I pamtim i danas završnu scenu “Nepomirljivih” u kojoj se Clint Eastwood po užasnoj kiši, propinje na konju i prijeti kako će se “vratiti i sve poubijati” taman u trenutku kad munja osvijetli tamu i za njegovim leđima se ukažu obrisi američke zastave u noći. Filmski trenutak fantastične propagande i umjetničkog nadahnuća istovremeno, kao putokaz za budućnost u kojoj će taj holivudski ideal biti sve teže ostvariti.
Tih se godina masovno išlo na “Pakleni šund”, film koji nije bio komedija, a izazivao je salve smijeha i nedoumicu oko toga što će se dogoditi u sljedećoj sekundi pokazujući kako je to kad kreator, u ovom slučaju Tarantino, želi zabavljati ljude počevši od sebe. Schindlerova lista bila je udarac u pleksus koji izaziva mučninu i ledi krv u žilama, “Beskrajni dan” je naoko trivijalno progovarao o dubokoj metafizici, prolaznosti i pojmu vremena nudeći svevremenske melodije jednog pomalo zaboravljenog hita. “I got U babe” Sonny & Cher veselo je pjevao svakog jutra krijući u sebi zaleđeno vrijeme u trivijalnosti svakodnevice iz koje čovjek ne može pobjeći čak i kad to može za razliku od Billa Muraya.
Dogodio se tih godina i veselo-blesavi Forrest Gump i poštapalica Run, Forest, Run, dogodio se i Dude u “Big Lebowskom”, pa onda i “Fargo” čiji je zaleđeni krajolik smrznuo srca svojih protagonista do besmisla života potonulog u površnoj pohlepi i brutalnom nasilju. Mel Gibsonov “Braveheart” je bolno zaječao u onome što je bio pravi moderni epski spektakl svog vremena, koji slavi hrabrost pojedinca i beskompromisnu želju za životom u slobodi kakvoj se nitko ne može oduprijeti.
Portret serijskog ubojice, sociopata i psihopata iz filma “Kad jaganjci utihnu” bio je tih godina uistinu strašan, danas je to više preteča svih onih silnih milijuna sati što će se zatim, više-manje stereotipno, snimati o raznoraznim luđacima i njihovim grozotama, pokazujući i doslovno što znači kad neku temu krene sistemski eksploatirati filmska i tv industrija dovodeći je do totalnog overdoziranja i nezanimljivog pretjerivanja. Stigao je koju godinu kasnije i “Titanik”, još jedna basnoslovna holivudska produkcija u kojoj je čak i ogromna i itekako stvarna tragedija premala za opseg ruku Kate Winslet dok na pramcu uživa u naručju Leonarda di Capria gledajući u tamu oceana. Još jedna holivudska razglednica nakon koje gledatelju nije sasvim jasno da li je Titanik uopće potonuo zbog sudara u ledenu santu ili zato da bi jednog dana Leonardo i Kate dobili idealnu kulisu tvornice snova.
Tanka crvena linija
Nema smisla nabrajati, predugo bi trajalo. Što god da čovjek spomene nešto će ostati neopravdano izostavljeno. Tek još redak ili dva za devedesete i “Iskupljenje u Shawshanku”, još jedan san o slobodi u izvedbi genijalnog i premalo cijenjenog Tima Robbinsa s nezaboravnom scenom kada iz cijevi s govnima izlazi na pljusak, diže ruke k nebu, jer konačno bježi iz zatvora nakon desetljeća zatočeništva. Svatko se tada poistovjećuje s njim, ali ne zbog bijega, već trenutka pročišćenja na kiši i mogućnosti novog života od savršene nule, bez tereta prošlosti, a to svi ponekad poželimo. Tu je i film koji je pronašao način da oživi nadu u beskrajnoj tuzi – “Magnolia” – Paula Thomasa Andersona te možda i najbolji ratni film svih vremena ili onaj koji mora biti u najužem izboru – “Tanka Crvena Linija” Terencea Malicka. Na prvu nije lako reći zašto toliki superlativi. Ali Malick na trenutke uspijeva uhvatiti ono nevidljivo i dobiti nešto čarobno i duboko istinito u ekranizaciji patnje, straha i užasa rata i smrti dok se istovremeno kamera nježno njiše preko beskrajnih vlati trave nad frontom ili jednostavno prati mrava što prelazi preko puščane cijevi ne mareći ni najmanje za stravična razaranja na svakom koraku. Tvoreći tako liniju između života i smrti, liniju između ljudskog divljaštva i harmonije prirode.
Ništa tada nije naslućivalo sunovrat jedne umjetnosti, polagani pad prema političkoj korektnosti, mediokritetstvu, predvidljivosti i sasvim neprikrivenoj propagandi prema kojoj je zapadna kinematografija, predvođena naravno američkom, već debelo krenula, ne namjeravajući se ni trena zaustaviti.
Novi milenij je naoko nastavio po starom.
Dogodilo se mnogo dobrih filmova kao što je “Pianist”, taj logični nasljednik briljantne “Schindlerove” propagande umotane u okrutnu povijesnu istinu o užasima Holocausta, Eastwoodova Mistična rijeka u kojoj je Tim Robbins briljirao, ali je Oscara uzeo Sean Penn, zatim i šarmantno-komično-nasilni “In Bruges”, avanturističko-robinzonski “Cast Away” ili “Million Dollar Baby” gdje ženski Rocky susreće Javiera Bardema iz još moćnije španjolske drame o eutanaziji “Mar Adentro”. Oba su snimljena 2004., ali dojam ostaje da je onaj španjolski otplovio mnogo dalje u trenutku kad glavni lik napušte okove bolesničke postelje i vlastitog tijela, a onda leti nad morem sve dok ne uroni u njega i potpuno potone u prekrasno metafizičko postojanje beskrajnog života.
Vječno sunce nepobjedivog uma
Zapadna kinoteka ponudila je i nekoliko mega globalno uspješnih i spektakularnih projekata “većih od života”, trodijelne “Gospodare prstenova” i “Avatara”, koji će naknadno postati višedjelni, pa se činilo kako Hollywood nikad nije bio veći, utjecajniji i kreativniji. Tim više što su u istom razdoblju izrasla i dva istinska remek djela. Prvi je “Etternal Sunshine of the Spotless Mind” gdje se Jim Carrey, poput modernog Feniksa, bori protiv kompjuterskog programa zaduženog da iz njegova sjećanja zauvijek izbriše bivšu djevojku kako ne bi više patio za izgubljenom ljubavi. Priča je nikad aktualnija danas kad se pokušava prodati virtualna sreća u neistraženim hodnicima umjetne inteligencije, gdje je sve naoko idealno osim male sitnice da život bez iskustva života i nije vrijedan proživljavanja, nije vrijedan bez boli i ljubavi, suosjećanja i svega ostalog što bi tehnologija trebala proći umjesto nas.
Drugo remek djelo je teško, sumorno, ogorčeno i okrutno, to je ekranizacija bezdušnosti kapitalizma kojeg jezovitom preciznošću utjelovljuje Daniel Dey Lewis u “There Will Be Blood”. Da, on doslovno glumi kapitalizam, čovjeka koji ne voli nikoga, ne vjeruje nikome, ne poznaje ljubavi, nesposoban je za bliskost, a ima sve materijalno ovoga svijeta uključujući ogromnu moć koja dolazi u paketu. I pritom smatra da se nimalo ne razlikuje od svećenika i duhovnog vođe kojemu nikada nije dovoljno novaca za sebe i svoje sljedbenike. Remek djela teško blijede i stare, pa je nažalost i danas dovoljno upaliti neki ekran ili pročitati vijesti i vidjeti koliko je malih, ustrašenih i okrutnih individua skriveno u odorama predsjednika, direktora, zastupnika, političara, ravnatelja ili lobista što siju krv, strah i bijedu zarad iluzije uživanja u blještavilu moći i materijalnog bogatstva. Ne znaju da odlaze na najsamotnije mjesto na svijetu poput Daniel Dey Lewisa u “There Will Be Blood”.
Lista slabašnih, neuvjerljivih i jako precijenjenih filmova u novom mileniju još je duža. Jest, ljubav ne poznaje granice, ali nešto je odmah bilo trulo u “Brokeback Mountain”, makar i samo to što glavni ljubavni par svoje zakonske supruge tretira poput kućnih pomoćnica s certifikatom za povremeno rađanje djece. Woke propaganda ipak je time učinila prve propagandne i sasvim globalne iskorake što se moralo nagraditi Oscarima.
Još jedan ovjenčan Oscarima bilo bi bolje da nikada nije ni snimljen. “No Country for Old Men” uprizorio je toliku količinu besmislene okrutnosti i psihopatske odsutnosti empatije da je doista upitno čemu to uopće služi i što poručuje. Nije to nipošto bio prvi “stroj za ubijanje” na filmu, ali je lik Javiera Bardema toliko lišen ikakvih osjećaja ili pojma o ikakvim vrijednostima da je među prvima ušao u umjetničku dramu čija bi najveća vrijednost trebala biti upravo ispraznost priče i glorifikacija nasilja. Da, i popularizacija oružja. Ali, to je već tada bila stara i dobro poznata ljubavna priča Hollywooda, industrije oružja i vojnog kompleksa.
Jesu li to pravi ljudi?
Uspostavio se određeni obrazac. Katastrofični film o virusima podrazumijevao je spasonosni lijek, a tu su naravno znanstvenici i farmaceutska industrija zaduženi za spas, makar u filmu, priča o uspjehu i stjecanju bogatstva promovirala je uglavnom likove iz ove ili one industrije, samozvane, genijalne i znanstveno utemeljene poput Muska, Gatesa i sl, glavni junaci, hrabri, simpatični i zabavni i dalje su bili tajni agenti, iako je CIA ili Domovinska sigurnost sijala više terora i straha nego ikada ranije diljem svijeta, vojnici su u filmovima i dalje bili posebno hrabri i časni ljudi, iako se u svakom ratu ubija, a prva pod naletom propagande strada upravo istina… O tome da je baš cool drogirati se, lokati alkohol, razvaljivati se do iznemoglosti ne treba ni govoriti. Holivudska propaganda je ostala na snazi vladati filmom kao nikada ranije, problem je samo što je ta spoznaja ostala ogoljena, jer je istinske umjetnosti i kreativnosti u filmovima bilo sve manje i manje. Ostala je besprizorna politička korektnost zbog čega valjda više i nije moguće snimiti gotovo ništa duhovito. O tome da su se i super junaci zamorili od vlastitih pothvata na ekranu u bezbrojnim nastavcima bezbrojnih superjunaka ne treba ni govoriti, kao ni to da moderni film danas prečesto nalikuje na video igricu u kojoj nije sasvim sigurno pojavljuju li se u njoj pravi ljudi ili retuširani likovi nekadašnjih holivudskih zvijezda iz svojih najboljih dana.
Paralelno s procesom sistemskog iskorjenjivanja duhovnog, ljudskog, tolerantnog, životnog i autentičnog iz mainstream filma uskrsnula je televizija i serije u koje su pobjegle neke dobre priče i mnogi odlični glumci, dogodio se i novostvoreni pojam “binganje” kao sinonim za neumjereno gledanje sadržaja, primjerice cijelih sezona pojedinih serija u razdoblju od svega nekoliko dana, ponekad i kraćem. To je bilo desetljeće televizije, navodne slobode i navale istinske kreativnosti, koje jedva da je izdržalo do 2020-tih. A onda je ostao samo Netflix, probrani, pročišćeni, predvidljivi i nadasve negledljivi sadržaji. Uz poneku i sve rjeđu iznimku.
Tako je propao film. Onaj zapadni holivudski. Postalo je savim nevažno hoće li Tom Cruise i u osamdesetima moći glumiti dvadesetogodišnjaka u Nemogućoj misiji br. 17, hoće li Brad Pitt i za deset godina biti još ljepši i vitalniji nego danas, hoće li gestikulacija lica Nicole Kidman podnijeti još jedan kamion botoksa ili će to lice jednostavno biti premješteno u Muzej voštanih figura i arhivirano za vjeke vjekova, kao i koju će sljedeću humanu akciju poduzeti moralno-etična vertikala Leonardo di Caprio za spas naše planete. Što i za koga radi Sean Penn u Ukrajini dok zida lik modernog Winstona Churchilla u izvedbi svog kolege Zelenskog ili na koje se sve načine može ugraditi reklamiranje, glorificiranje i trgovanje oružjem u film? Za ovo potonje pogledajte samo trailer filma “Borderlands” i sve će vam biti jasno, a onda je logično i zapitati se zašto uopće toliko mnogo poznatih glumaca prihvaća ulogu u filmu nadasve skromnih umjetničkih kapaciteta i ambicija, ali s viškom tostesterona i nasilja s raznoraznim oružjima u ruci u glavnoj ulozi. Novac? Sigurno da. Ali, što ako netko od holivudskih zvijezda odbije takvu ulogu. Koji će mu posao biti sljedeći i hoće li ga uopće biti?
Batman ili Supermen? Alien ili Predator?
To i nije najteži udarac za filmsku umjetnost, već propadanje imaginacije koja je gotovo sistemski iskorijenjena. Je li jači Batman ili Supermen? Alien ili Predator? Iako si tako tupavo pitanje više valjda ni prvoškolci ne postavljaju holivudska industrija uložila je silne milijune dolara da nam pokaže odgovor. Začudo, još uvijek Batman nije podlegao čarima Robina, pa da konačno zajedno kao par krenu u avanture spašavanja Gothama, ali su ostali uglavnom pokleknuli. Ljubavna priča više i nije neka ljubav ako se odvija između muškarca i žene, pa makar to bila i samo epizodna uloga, bez toga više ne ide.
Ni predvidljivosti nikada ne manjka, pa svatko unaprijed sve otprilike zna.
Ako primjerice imate dvadesetogodišnju djevojku u romantičnoj komediji ona će onda sresti svog princa ili još bolje princezu koja želi promijeniti spol, ako je riječ o hororu uskoro će je netko napasti, vjerojatno kakvo čudovište ili manijak pod maskom, a ona će u zadnji tren ipak pobjeći i uspješno izmicati sudbini sve do kraja, ako je u pitanju triler onda će prvo upoznati nekog tajnovitog i šarmantnog, a on će je onda napasti i otkriti jezovito lice, ako je u pitanju sudska drama onda će našu junakinju napasti i silovati u mraku parkirališta, a ona će onda proći kalvariju i trpiti podsmijeh dok ne istjera bitku za pravdu na sudu, ako je u pitanju drama ona će imati nemoguću i neostvarljivu želju ili san od kojeg će je svi odgovarati, ali će ona ipak ustrajati sve do sretnog završetka, ako je pak u pitanju sportska drama sve će biti slično kao u prethodnom slučaju samo što će sada ona biti autsajderka u svijetu profesionalnog sporta, gdje će na kraju svima dokazati da je najbolja uz neizbježan i frenetičan apluz publike, ako je radnja ubačena u žanr komedije ona će završiti na nekom partyu, tamo upoznati hrpu ludih, pozitivno nabrijanih i raznorodnih likova, a među njima bi se, sudeći po zadnjih trendovima mogao naći i simpatični pedofil, pa će se svima njima onda početi događati svakakve ludosti uz mnoštvo alkohola i droge sve do ekstatičnog završetka, ako je riječ o akcijskom spektaklu ona će onda na pragu dvadesetih otkriti da ima super moći i sedam dana da spasi planetu od vanzemaljaca, a ako je riječ o SF uratku sve će biti isto osim što će se radnja odvijati u svemiru, ako je u pitanju kriminalistički film ona će biti mlada inspektorica s pištoljem na opasaču koja ima toliko briljantan um da se jedino ona unutar moćnog i nadasve poštenog FBI-a može uhvatiti u koštac s genijalnim i neuhvatljivim serijskim ubojicom, ako je riječ o političkoj drami ona će postati prva američka teen predsjednica i spasiti zemlju od komunističke rusko-kineske urote te na kraju zagrliti svog voljenog tjelohranitelja, ujedno i tajnog agenta CIA-e, ako je riječ o mjuziklu ona i njezin agent usput će pjevati pjesmice u pravilnom razmaku od desetak do petnaestak minuta, ako je riječ o westernu ona će se hrabro i sama suprotstaviti divljačkim indijanskim nasrtajima na svoju farmu braneći troje malodobne djece…
Taj neobičan osjećaj kad gledate holivudski film i čini vam se da ste to već negdje vidjeli sve govori.
Sretan je kraj
Na kraju dolaze i posebni žanrovi-zvijezde. Kad u filmu glumi Tom Cruise ili Brad Pitt ili Leonardo sve je gore navedeno moguće i još mnogo toga, jer oni tu ionako glume sebe, odnosno posebno nemoguću inačicu svemoćnih nadljudi kakvi valjda nikada neće umrijeti, ne samo na filmu, već ni u stvarnom životu, ljudi koji ne stare, već nekim čudom, upravo suprotno, bivaju sve mlađima, sve ljepšima, sve vitkijima, sve mišićavijima, sve bržima, sve lukavijima, sve hrabrijima, sve pametnijima i nitko ne zna gdje će im biti kraj, osim da tog kraja nitko od nas običnih smrtnika doživjeti neće. Jer će oni sigurno nadživjeti i još nerođene bebe makar se po putu pretvorili u botoksirane karikature poput Stalonea, Schwarzeneggera ili Mickeya Rourkea.
Je li holivudski film ikada uopće bio umjetnost ili samo dobra propaganda ili je danas propaganda postala toliko loša da i umjetnost treba tražiti povećalom? Onaj zaigrani dječak što u mraku kina osjeća trnce od glave do pete zna što je volio i propagandi unatoč, to jest bila kultura, zaigrana, ponekad i maštovita kad je bila dobra.
Neobično je to. Ali, ništa što nije rađeno iskreno i pošteno na kraju ne može opstati. Tako je propao film, ali samo onaj iz Cinestara, iz velikih produkcija, onaj iza kojeg leže silne milijarde, čast rijetkim iznimkama.
Čini se da se danas više ni u “Kinu prvi maj” ne vijore zastave u kojima čovjek može prepoznati sebe, svoju radost, čežnju i muku. Pa ipak u nama i dalje ćuti sretan kraj. Može ga se vidjeti daleko od blještavila masovnih medija. Pravi film je već preživio i bit će se sve lakše njime se baviti, bit će sve dostupniji i ostat će za neku sretniju budućnost. Bit će to mali, niskobudžetni, osoban, kreativan i slobodan film, lišen kalkulacija.
I ljudi će ga znati prepoznati.
Kao vjetar što njiše travu, kao nebo, kao more, kao dah…
U mraku kina svijetlit će odsjaj na platnu.
Uz poneku suzu i osmijeh mi ćemo putovati.
Prema zvijezdama, maštajući život.
I dalje, još dalje.
Stvarajući ljubav.
Umjetnost.
I film.
