Ponekad kad bi padala kiša, a sunce promolilo osmijeh kroz oblake, na obzoru bi se pojavila duga. Tamo negdje na kraju duge, na rubu nepregledne šume, prostirala se dolina, zelena i velika, obrubljena visokim stablima, a tamo na obronku velike livade, nalazila se kuća od kamena s drvenim krovom i prozorima na kojima je blistalo cvijeće raznih boja, pa se sve miješalo purpurnom, i žutom, i crvenom, i zelenom, a na kraju bi kao u kaleidoskopu, sve to stvorilo valove boja iz kojih se pomaljala kućica.
Iz daleka se nazirao tek puteljak prepun kamenčića što vodi do ulaznih vrata i tanki stup vijugavog dima što se podiže prema nebu gdje polako gubi svoj trag. Netko je tu živio. I ne bilo tko. Bio je to velik čovjek, mršav i visok, nekom neznancu izdaleka bi nalikovao tek na sjenku što se jedva primjetno pomiče po dvorištu ili kao mrav u zelenom moru lagano i tiho putuje dolinom. Svakoga dana, kad obavi sve poslove, on bi ušao u kuću, uz uzdah skinuo raspukle čizme s bolnih stopala. A onda bi uzeo šalicu toplog čaja i sjeo za stol, podigao pogled i pomalo umorno promotrio dobro poznati prizor. Na zidu od malih crvenih ciglica nasuprot njemu stajala su dva sata, jedan do drugog.
Okrugla i vrlo slična, trebalo se dobro zagledati kako bi se spazilo da jedan ima dugu ogrebotinu na drvenom okviru, a drugi mrlju točno ispod brojke koja je označavala tri sata. Kucala su. Ali ne istim ritmom. Kao da pričaju tik-takanjem, tiho i postojano. A onda je, nakon tko zna koliko godina jedan sat, onaj na desnoj strani počeo zaostajati, kao da se umorio.
Njegovo je treperenje postalo tiše, nepravilnije, kao da bi ponekad ubrzalo, a onda naglo usporilo hvatajući ritam, pokušavajući ne zaostati. Ali uzalud. Vidjelo bi se, iako ne odmah, razlika se prvo tek naslućivala iako su kazaljke bile naoko identične na oba sata, pa se čak ni pažljivim promatranjem nije dalo sigurno zaključiti jesu li još uvijek na istom mjestu. A onda je velika kazaljka na desnoj strani nekako klecnula, kao da nosi preteški teret.
Zaostala je tek malo, ali više se to nije moglo sakriti. Kucao je sat i dalje, ona je išla, dizala se i ponirala u svom ritmu brojala minute i činilo se kao da je mala kazaljka bez glasa moli da nastavi, kao da je gura i potiče, hrabri i upire se da nekako pomogne. Ali, mjeseci su prolazili, pretvorili se u godine, a velika kazaljka bi tek ponekad, u gluho doba noći, kad nitko ne gleda, neznatno klecnula, ubrzala, pa usporila, hvatajući ritam. Sat na lijevoj strani i dalje je ponosno kucao istim, jednoličnim, neprekinutim ritmom i pokazivao točno da vrijeme neumitno teče i da drugi sat sve očitije zaostaje.
I dalje su bili gotovo identični, samo su kazaljke na njima postale udaljene i različite. Sve do onoga dana kad je, kao i obično u proljeće kad se dan produži, posljednje sunčevo svjetlo promolilo osmijeh kroz zavjese obasjavajući zidove pod satovima. Taman kad je čovjek sjeo za stol i podigao pogled na dobro poznati prizor. I shvatio da se kazaljke više ne pomiču. Činilo se da bi ona veća, na desnom satu, povremeno zatreperila, kao da će se pomjeriti i ponovo krenuti, ali nije se dogodilo baš ništa. Poznatog preklapajućeg tik-takanja, treperenja što se međusobno prožima, više nije bilo. Ostalo je tek jednolično i samotno kucanje na lijevom satu, na kojem kazaljke i dalje putuju istim ritmom kao i uvijek, kao da se ništa nije dogodilo.
Tek, muškarac je iznenada ustao i prišao zidu, posegnuo za satom, ali onim ispravnim i podigao ga naglo, a onda okrenuo kao da želi vidjeti što ga uopće pokreće. Nešto je kliknulo, a on je izvukao baterije, mehanizam je odjednom stao i treperenja više nije bilo. Vratio ga je na zid i opet su bili jedan do drugog, bez glasa, različiti, a isti. Sjeo je i zagledao se u tišinu i kazaljke koje više nisu putovale, ali su ga nijemo promatrale kao da snuju zajedno. Možda snuju baš onaj trenutak kad će ponovo oživjeti. I sunce je polako nestajalo, u kuću se uvukao suton i sjene večeri. Kucala je tek tišina, i beskrajni mir. Tek je vjetar nježno prhnuo zavjesu. S prozora je odjetjela ptica. U mislima je i on raširio krila i vinuo se za njom. Činilo mu se da lebdi i putuje, i sniva bez glasa. Kao satovi na zidu.
