Rekao je da neće još dugo. Rekao je da nekoga mrzi. Pa onda da će učiniti nešto sasvim neočekivano i jako dobro. A odmah zatim da je cijeli svijet na rubu provalije. I onda je samo otišao. Iako se ništa od svega nije ostvarilo.
Kao i svaki političar. Bio to Trump ili Macron, Carney ili Merz, Starmer ili Orban, Xi ili Putin, Zelenskiy ili Netanyahu…, ovaj ili onaj. Profilno, malo im je toga zajedničko osim kaosa. Ili rata, utapanja u krvi. Umiranja u agresiji. I neobičnog poriva da se ne sjećaju baš jako gotovo ničega rečenog jučer, još manje urađenog prekjučer. Istovremeno, nevjerojatna je lakoća kojom govore o ratu, opasnosti, prijetnji, izgledaju kao da nemaju apsolutno nikakve empatije, toliko karikaturalno da ih je teško zamisliti kao obične ljude. S djecom, u miru i harmoniji, zagrljaju, osmijehu, na travnjaku s psima, u dokolici ili tuzi zbog bilo čega, pa makar bila i ljudska patnja.
Obično se to ne propituje. Koji je njegov sljedeći potez, geostrateški šah, tko će biti izigran, time se bave navodno veliki i ugledni mediji zaboravljajući da istovremeno kritiziraju njihov prethodni potez, kojemu su se do jučer divili, iako je danas izrečeno nešto sasvim drugo od onoga što je bilo jučer. I tako tonu u besprizorni, nemoralni i posvađani kaos. Kao da ništa i nije i ne treba biti važno osim sijanja straha i uznemirenosti.
Mahatma Ghandi, veliki, uistinu veliki indijski političar i duhovni vođa, govorio je: “Naš svijet je već umoran od mržnje. Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep”.
Bilo bi još mnogo, jako mnogo izjava i stavova, čovjeka koji je po cijenu vlastitog života branio nenasilje, koji je zbog toga i umro, vjerujući da je jedino ispravno “biti promjena koju želiš vidjeti u svijetu”.
Njegovo je znanje ogromno, kao i ostavština, intelektualna i duhovna, doslovno civilizacijska, skrivena poput tajnog koda duboko u nama. Pa opet, nigdje i nikada, o takvim porukama se ne izjašnjavaju tzv. lideri i državnici što putuju svijetom čekajući mikrofone koji će snimiti, prenijeti i nikada propitivati bisere tih mudrosti. Preostaje tako gledati kako se utapaju u sjaju lažne samodopadnosti i vlastite važnosti u tamnim ponorima ega i moći.
Bilo bi lako mrziti ih. Poželjeti im loše. Ali, ljubav, ona prava, ne pita.
“Kod onoga tko se koristi silom, još uvijek postoji nada da će on jednoga dana pronaći put do nenasilja. Kod kukavice ta nada ne postoji”.
Možete li pronaći snage da prestanete? Biti protiv, biti kukavice. Možete li?
