Moja mala ruševina slomljena je do kraja u trenu. Ostala je samo nevjerica. Javljate da je poginuo u nesreći na motoru? Da ga nema više!? Kažem vam da je to nemoguće. Mora biti da negdje postoji paralelna realnost u kojoj je Glen Hansard još uvijek živ. Ne možete utrnuti božansko svjetlo tek tako. Uzalud vam suze, bol i praznina. Dok pjevušim, ja ću biti ti, ti budi ja i ostavit ćemo sve kako je i bilo…, znam da i on pjeva sa mnom i smiješi se negdje. Plamen, to je plamen ljubavi Glena Hansarda. Samo jedno u nizu čuda, koje nam poklanja ovaj dječak s gitarom čija sijeda brada nikoga ne može zavarati. Ostavio je svjetlo na svom prozoru i punog srca nudi dobrodošlicu u oku… On će biti taj kojem se vraćamo.
Neobično je kad ti se dogodi da u zreloj fazi života istinski zavoliš nekoga, iako ga uopće ne poznaješ i nikada s njim nisi progovorio ni jedne jedine riječi. U početku nisam ni znao da se to dogodilo. Da, imao je predivno moćan glas, nježan i hrapav istovremeno, svirao je naoko jednostavno i nepretenciozno, ali energično ili suptilno, mijenjajući u trenu buku za melodiju nježnosti uljuljkane u tišinu. Bio je drugačiji od ostalih. Osjetio sam to od prvog trena kad sam ga vidio kako svira na ulici u filmu Once, ali nisam znao da će mi se ušuljati u život poput tajnog suputnika. Godine su prolazile, Glen je izdavao albume, nizale su se sjajne pjesme u kojima sam uživao, s vremenom sam preslušao i zavolio ranije razdoblje u The Frames i sve ono što su stvorili Glen i Marketa dijeleći The Swell Season. Odlučio sam da se više nećemo razdvajati. Ali, neobično je što čak ni tada nisam znao koliko je njegova ljepota ništavna u usporedbi s onim što će postati za mene.
Da, možeš dijeliti čitav život s nekim koga ne poznaješ.
Kako se to dogodilo? Nisam siguran da uopće želim objasniti, plašim se neće li čarolija nestati sada kad govore da Glena više nema. Bio je neobična pojava na bini. Izašao bi i očarao svih, lakoćom dizao energiju pred tisućama ljudi, ali nije bilo ni u jednom trenutku onoga što je tako karakteristično za druge glazbene zvijezde. Njih često prestigne njihova karizma, slava i utjecaj, pa nadrastu sebe i u trenucima ekstaze usred sviranja nalikuju na posebne, nepristupačne, izabrane nadljude, koji su već i zbog toga što imaju aureolu tolike moći – nedodirljivi. Glen je sve to isto mogao, ali je stalno ostavljao dojam čovjek koji svira i pjeva i apsolutno uživa u tom iskustvu. Kao da je istovremeno na bini i u publici. Energija ljubavi bi postajala sve snažnija iz pjesme u pjesmu, zavladala bi onda i sasvim suprotna čarolija i vi biste odjednom osjećali da stojite na bini s njim, svirate i pjevate. Granice bi se izbrisale u vibraciji jedinstvenog duha. Mnogi njegovi stihovi govore da se čovjek ne smije uznijeti, bahatiti, već ostati jednak svima pogotovo onda kad bi mogao pomisliti da mu pripada više, jer je zvijezda. Zato je, malen pod zvijezdama, tražio da ga one nauče kako da sjaji. Drugima.
Možda je u jednom davnom intervjuu sam najbolje objasnio esenciju svog pogleda na umjetnost i život.
“Što je to posao umjetnika? Posao umjetnika je da stvori i kreira svijet, kao narativ za veću sliku. I ako dobro radite svoj posao tada je to povezano s razvojem ljudskog duha u svemu. Ako radiš svoj posao dobro možeš osjetiti kako se polako pokreće ta energija. U suprotnom, to je sebičan čin, samopromocija, način za plaćanje računa i način da uzimaš iz energije koju daješ umjesto da joj pridonosiš. Nadam se da ću ostati svjestan tog dara radije nego svog prava da budem pjevač. Homer je bio veliki pjesnik, bard, pričao je o Troji i Ilijadi i kad mislite o toj tradiciji pjesništva u povijesti, vidite kako se radi o tome da nas pjesma sve potakne prema naprijed. Mora biti tako, mora biti o ljudima. Glazba je uvijek malo politična i suptilno, ona gura stvari prema većem dobru. U suprotnom glazba je samo zabava. Nažalost, živimo u vremenu kada je zabava sve više i više odbojna i ako se sve što radim svede na mene, na ono što meni treba, onda sam promašio i pogriješio. To je teška riječ, ali istinita. Ljudi često govore kako u određenoj dobi gube sebe i prestaju biti kreativni i to je vjerojatno biološka istina, ali ja mislim da je razlog taj što ljudi često zaborave da su ovdje kako bi napravili nešto što je mnogo veće od samog pjevanja pjesama. Ovdje si da budeš prijatelj, da budeš brat, da budeš pjesma, da budeš osoba koja zrači svjetlost. Ako nije stvar u tome da budeš u svjetlosti, onda, jebi ga”, govorio je Glen prije nekih 15-tak godina.
U tome leži tajna. Nikada nije dolazio ljudima s gitarom u ruci razmetljivo ili sa stavom – sad ću vam pokazati što sve mogu. Dolazio je u radosti davanja, sa stavom – sad ćemo zapaliti srca, okrijepiti duše, dat ću vam sve što imam i zajedno ćemo pjevati i plesati. Njegova je publika to znala. Otkrivali smo to na koncertima, ponekad iznenađeni neposrednom toplinom silne energije što se spuštala k nama iz žica, iz glasa, iz zvučnika, poput grmljavine prepune nježnosti, poput ljetne kiše što se odjednom pojavi i miluje nam lica, poput sunca na obzoru. Glazba je nesputana prirodna sila, Glen ju je davao i dijelio, ne skrivajući da u tome uživa. Znao je da ništa ne može biti veće od radosti davanja drugome.
“The one thing that’s true…The very best of everything is you…Your heart is enormous…Come dance with me…”
Zapjevam tako ponekad u sebi stihove iz brijantne posvete ljubavi u “Sure As The Rain”. I ne marim mnogo na koga je Glen mislio dok ju je pisao. Jer prava umjetnost pripada svima koji je osjećaju svojom, a ne samo onima koji je stvaraju.
A on je i veliki “storyteller”.
Kad je pričao o svojoj majci otkrivao je korijene svog srca. Nije bio baš idealno dijete. Rano je otišao iz škole, rano je počeo svirati, prvo sa ujakom čija mu je gitara bila prva, a koristio se njome dok je ovaj bio u zatvoru. Kao golobradi mladić postao je “busker” i svirao na ulici za poneku kovanicu. Rano je i otišao od kuće i većini roditelja potkrala bi se ona čuvena rečenica sumnje: “Hoće li ikada biti nešto od njega?” I brige: “Samo da ne postane pijanica i narkoman.” Ali, njegova majka bila je podrška, imala je razumjevanja i vjere, toliko da je podigla dodatnu hipoteku na kuću i dobila kredit kojim je platila snimanje prvih demo snimki The Framesa netom nakon što je njezin sin tek postao punoljetan. Postoji snimka jednog koncerta na kojemu Glen priča o svojoj majci, a iz publike krenu simpatična dobacivanja i malo po malo, uspiju ga nagovoriti da nazove mamu na telefon. Ne treba prepričavati i kvariti doživljaj, tek navesti da je Glen, zajedno s publikom, otpjevao “Bird od Sorrow” svojoj majci na slušalicu. Stihove koje je njoj i posvetio pjevao je sve tiše i tiše, sve dok glazba na kraju nije gotovo sasvim utihnula. Zadnji dio pjevali su zajedno, iz slušalice se probijao ženski glas, pomalo krhak i starački tanak, kako pjeva o svojoj ptici tuge. Zajedno sa stotinama ljudi na koncertu.
Kazivao je da je da je Catherine Hansard bila vesela, inteligentna, društvena, uvijek komunikativna i pozitivna, spremna na svaku šalu… Rano je ostala udovica i Glen se nadao kako će naći novu ljubav, o tome govori i njezina pjesma. Ali, nije se desilo. Umrla je u ljeto 2020. godine. Umrla je od usamljenosti, jer je tada bila covid histerija i ona je tih mjeseci živjela usamljena. Kao pasionirana pušačica, koja je u svakoj cigareti silno uživala i nije ih se nipošto željela odreći, imala je emfizem, a to ju je stavljalo u rizičnu skupinu, pa je morala biti udaljena od ljudi. A njoj je to bilo teško. Voljela je društvo, voljela je biti među ljudima. Kad je dobio vijest o njezinoj smrti, Glen je bio u Francuskoj i odmah je požurio natrag, na brod prema Otoku. Bili su na palubi, prisjeća se, i nad njima je stalno letjela velika ptica, kružila je i vraćala se. Odjednom je osjetio. “Pogledaj je, to je ona, to je majka”, rekao je. I baš tada ptica je prišla i ispustila vlastitu utrobu. “Govno mi je palo na glavu, na bradu, čak mi je malko upalo i u usta, razlilo se po majici. Palo je sve na mene, na nikoga drugog niti jedna jedina kap. Počeo sam se smijati. Da, to je ona, nema sumnje, to je ona”, ispričat će Glen kasnije smijući se. Reći će i ovo: “Sad je u drugom obliku, našla je sreću i smiraj, ljepše joj je negoli je bilo”.
I tako…
Danas znam što se dogodi kad srce jednostavno stane.
Spotakne se na tren. I nastavi kuckati opet.
U nešto drugačijem obliku, ritmu i melodiji.
Kad vrijeme konačno prođe kroz provaliju boli, kad veliki teret ponovo bude podignut, za sve nas koji smo imali sreću poznavati ga i voljeti kroz njegovu glazbu i stihove, bit će lakše. Taj ponor mnogo je dublji i tamniji za one koji su imali sreću dijeliti život s njim. Prijateljima, glazbenim suputnicima, rodbini, braći i sestrama, Marketi, nadasve supruzi Maire i trogodišnjem sinu Christiu, bit će najteže. Empatija je velika, a utjeha blijeda. Zasad. Ali, ljubav ostaje kad prođe bol. Tada se svjetovi spoje i u nama nastave živjeti naši najvoljeniji iako na površini izgleda kao da ih više nema.
Obećao nam je da će ovaj dar trajati zauvijek, da ovaj dar nikada neće nestati i sad smo tu da ga dijelimo dalje.
Glen i dalje ima božanski dar stvaranja glazbe i stihova, dar dijeljenja čiste ljubavi i iskrene emocije i to je čudo samo po sebi. Osjećaj da on nije nikakva zvijezda, već obični mali čovjek koji zna da njegov talent nije samo njegov, već pripada svakome, a on samo ima sreću da nam prenosi ljubav utkanu u glazbu i stihove, nije nestao. Ostavio nam je golu esenciju glazbe i života. Radost stvaranja i dijeljenja, čaroliju povezivanja ljudi, iskustvo bivanja istovremeno u svima, jer smo svi, na kraju, jedno. To je blagoslov. To je Plamen Glena Hansarda.
I zato znam što se dogodi kad srce jednostavno stane.
Prigrlite ga i učinite da nastavi kucati.
Nemojte pristati na manje.
Ostanimo u svjetlosti.
U plamenu Glena Hansarda.
